Ovogodišnja pošiljka iranskoga filma uglavnom se bavi univerzalnim temama, a ponajviše nepotrošivim problematiziranjem odnosa unutar braka i obitelji



Kada je prije nešto više od dvije godine, uz protestno zgražanje međunarodne filmske zajednice, Jafaru Panahiju, jednom od perjanica iranskoga novoga vala, izrečena presuda na šest godina zatvora i dvadesetogodišnju zabranu djelovanja u kinematografiji, nitko više nije vjerovao da će iranski autoriteti ikad dopustiti inozemnu distribuciju iole provokativnijeg filmskog artefakta. „Demanti“ je stigao već sljedeće godine sa službenom kandidaturom itekako provokativne drame Nader i Simin se rastaju (2011.) Asghara Farhadija za stranog Oscara, koji je uskoro, zajedno sa Zlatnim medvjedom, pridodan poduljem popisu međunarodnih nagrada što ih je iranski film osvojio proteklih dvadesetak godina. Bio je to ujedno i signal da nipošto ne bi trebalo odustati od praćenja iranske produkcije, premda ona i dalje putuje u svijet filtrirana i službenim kanalima. A istim kanalima stigla je do nas i nova pošiljka iranskoga filma, relativno bezopasna za islamski režim – upravo u skladu s očekivanjima, ali zato ne i manje zanimljiva za gledatelje izvan Irana, jer se uglavnom bavi univerzalnim temama, a ponajviše nepotrošivim problematiziranjem odnosa unutar braka i obitelji.

Uostalom, u starijem od pet naslova iz novog ciklusa iranskoga filma, Ljubav u četrdesetoj (2009.), utjecaj društvenog sustava na sudbinu pojedinca može se očitati izravno i između redaka, a jednu od glavnih uloga pritom tumači Farhadijeva izabranica Leila Hatami, jedna od međunarodno najprepoznatljivih iranskih glumica. Hatami se ponovno zatječe u fikcionalnoj bračnoj krizi na iranski način, kao udata glazbenica Negar čiju je karijeru i emotivni život obilježio sukob s režimom u studentskim danima izložen u početnom flashbacku. Iz njega doznajemo da je tada privedena u policiju jer je zatečena na javnom mjestu s muškarcem, koji se poslije „incidenta“ sklonio u pariški egzil a sada se vraća u Iran kao ugledni dirigent. Negar i njezin suprug podjednako strepe zbog povratka „lika“ iz prošlosti, premda je redatelj Alireza Raisian ipak fokusiraniji na aktivnosti uznemirena muža, a njegove metode provjeravanja suprugine emocionalne lojalnosti ne moraju biti svakome simpatične.
Flashback kojim započinje drugi iranski film Alzheimer (2011.) Ahmada Reze Motamedija, poslužit će kao uvod u obiteljsku krizu te žongliranje nesporazumima izazvano odbijanjem glavne protagonistice da čak i nakon dvadeset godina provedenih u psihijatrijskom azilu prihvati činjenicu da joj je suprug mrtav. Prije je spremna prigrliti i „lažnog“ muža nego pristati na istinu i volju agresivnoga mlađega brata koji u njezinu ponašanju vidi prijetnju ugledu poduzetničke obitelji. Pa iako aktivni (muški) princip razrješuje središnji problem zapleta, redatelj kroz pasivnu žensku fiksaciju na klaunovsku figuru beskućnika koji se lažno predstavlja propušta u film dah nesigurnosti i pirandelovske relativnosti.

I svijet troje likova koje je autor filma Bez mene (2011.) „posudio“ (ali ne i doslovce prepisao) iz „Staklene menažerije“ američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa, ispunjen je nerealnim fiksacijama koje se dotiču i iranske stvarnosti. Majka je ovdje samohrana radnica koja gleda kako će prehraniti obitelj i udati hromu kćer, sin je filmom zatravljeni sanjar zaposlen u skladištu, a kći krhka i introvertirana djevojka fiksirana na zbirku životinjskih figurica. Ta staklena menažerija zapravo je najdoslovnija referenca na Williamsov komad, jer je u scenariju i režiji mladoga Bahrama Tavakolija (r. 1976.) poprilično toga postavljeno drukčije, pa i otvorenije.

Ni četvrti film u ovogodišnjem programu nije bez poznatih referenci, jer je redatelj Nader Moghaddas posvetio Obiteljsku vezu (2011.) japanskom redatelju Yasujiru Ozuu i njegovoj Tokijskoj priči. No, ova obiteljska drama o ostarjelim roditeljima iz provincije u posjeti prezaposlenoj i ignorantskoj odrasloj djeci u Teheranu, tek se tematski naslanja na djelo velikog i u stilskom pogledu nedostižna japanskoga uzora. Jednako tako, iransko-irački rat doživio je u iranskoj kinematografiji uvjerljivije i provokativnije dramatizacije od one koju je Masoud-Naghash Zadeh ponudio u filmu Feresheteh i dijete (2008.), fokusiranom na potragu djevojčice za nestalim bratom u opasnom ratnom okruženju, ali zgodno zatvara krug u kojem se tematski vrti suvremeni iranski film. (Diana Nenadić)