Tekst o autorima koje kroz četiri večernja programa predstavlja Hrvatski filmski savez bilo je iznimno jednostavno nasloviti, jer uistinu je riječ o četvorici asova domaćeg eksperimentalnog i dokumentarnog, a u manjoj mjeri i igranog filma



Program otvara večer "veterana" Ivana Faktora, agilnog konceptualista, performera te filmskog, video i multimedijalnog eksperimentatora koji ove godine obilježava četiri desetljeća kontinuirana bavljenja sedmom umjetnošću. Ključni čimbenik hrvatskog eksperimentalnog filma, čija djela u pravilu balansiraju na tankoj granici eksperimentalnog i dokumentarnog, predstavlja se četirima naslovima (u njegovu slučaju sve je u znaku brojke četiri), prvi od kojih je eksperimentalni Das Lied ist aus iz 2002. godine, a riječ je o na 11. danima hrvatskog filma Grand Prixom ovjenčanu portretu ratnog Osijeka, portretu kreiranu kombiniranjem dokumentarnih prizora iz vremena rata i soundtracka znamenitog filma Ubojica M Fritza Laga, u komponiranju kojeg se autor vodio riječima talijanskog avangardnog pisca, književnog kritičara i novinara Giorgija Manganellija te kojeg je naslovio prema mjuziklu Géze von Bolváryja iz 1930. godine i istoimenoj pjesmi Marlene Dietrich iz dvije godine mlađeg filma Express za Šangaj Josefa von Sternberga. Dok u doksu Željko Jerman – moj mjesec Faktor iz neposredne blizine predočava naslovni mjesec dana u životu danas pokojnog umjetnika, u Autoportretu iz 2006. bavi se samim sobom, ali na način da uz pomoć medicinskih instrumenata i naprava gledateljima pruža uvid u vlastitu nutrinu, ne metaforičku makar se i o takvoj može govoriti, već konkretnu ili kako autor kaže "figurativnu". Napokon, njegovu večer zaključuje poetičan, iznimno atmosferičan, vizualno zadivljujući i u svakom izvedbenom segmentu impresivan eksperimentalni naslov Strange fruit iz 2012. godine.

Program od tri naslova dokazana majstora eksperimentalnog izričaja Zdravka Mustaća otvara igrani film Planktoni iz 2005., storija o dvoje mladih ljudi pogođenih autizmom koji prolaze kroz različite životne situacije i pokušavaju uspostaviti kontakt, ali njihova je igra približavanja obilježena nadrealnim prepletanjem sna i jave krenula tragičnim smjerom. Središnje ostvarenje je također igrani film Bastion, priča o dvjema senzibilnim i senzualnim djevojkama čiju će ljubavnu sreću grubo prekinuti silovanje jedne od njih. Djelo gotovo sasvim bez teksta, u kojem se dijalozi svode na neartikulirane krikove i grčevito nerazgovjetno mumljanje jednosložnih riječi (čime se učinkovito predočavaju i sublimiraju međusobni osjećaji djevojaka), odlikuje čvrsta dramaturška i narativna struktura u koju autor promišljeno, vizualno dojmljivo i s iznimno mnogo stila umeće elemente eksperimentalnog filma, ekspresionizma i nadrealizma. Kronološki posljednji njegov naslov je eksperimentalni Boje paukova snimljen 2012. A posrijedi je 22-minutna storija o dva mlada i vrlo slična para čiji su odnosi opterećeni neprepoznavanjem emocija, egzistencijalnom uzaludnošću, atavizmima i ponavljanjem istih shema.

Boris Poljak se predstavlja također četirima filmovima, među kojima je najstariji eksperimentalni Lučonoša iz 2009., u kojem se autor poigrava svjetlom i njegovim oblikovanjem te kreira začudnu svjetlosnu igru. U godinu mlađem, također eksperimentalnom Sky Spirits, Poljak sa suredateljem Damirom Čučićem animira dokumentarne snimke vatrometa na maštovite i razigrane načine, stvarajući tako koloristički bogat laboratorijski obrađen vatromet boja koje nadopunjuju izvorni zvuci pirotehničke atrakcije. Svojedobno na Danima hrvatskog filma pogrešno uvršten u dokumentarnu konkurenciju, eksperimentalni Splitski akvarel kroz zamućeni objektiv bilježi ljetnu vrevu i zbivanja na splitskoj gradskoj plaži Žnjan, baš kao u znanoj pjesmi "kamen gori, val se pjeni", što autoru pruža priliku da opet uz suradnju Čučića kao montažera ocrta efektan socijalni kroki grada podno Marjana. Napokon, možda najhvaljeniji i najnagrađivaniji Poljakov film Autofokus na vizualno impresivan i efektno estetiziran način te s osloncem na elemente eksperimentalnog filma prikazuje zbivanja tijekom nekoliko ljetnih dana oko crkvice Sv. Nikole nedaleko Nina. I ovaj film odlikuju pažljiv izbor kadrova, promišljeni Čučićevi montažni rezovi, sjajno ozvučenje za koje je zaslužan Martin Semenčić te dojmljiva fotografija koja koloritom bogato ozračje vrućeg ljetnog dana – s visokim borom nedaleko brijega na kojem je crkvica i tamnim oblacima koji se kasnog popodneva navlače u daljini – čini iznimno sugestivnim, u tolikoj mjeri da gledatelj toplinu i ljetnu jaru gotovo može osjetiti na vlastitoj koži.

Četverodnevni program zaključuju opet četiri filma Damira Čučića, makar je večer Borisa Poljaka dobrim dijelom i njegova. Osim 10-minutnog eksperimentalnog naslova Arabeska iz 2004., tema kojeg su geometrijski oblici gradskih površina i prometnica, tu je i tri godine stariji doks Free space u kojem se autor u suradnji s Poljakom bavi "humanim preseljenjem" ljudi nakon Domovinskog rata i s tim povezanim sudbinama prognanika i izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja. Kad u jednoj od "slobodnih" kuća bude pronađeno zmijsko gnijezdo, autori nizom uznemirujućih prizora prizivaju biblijsku simboliku te otvaraju pitanje etičnosti našeg društva. Dok je City Killer sedmominutna dokumentarna minijatura smještena u apokaliptični urbani milje, igrani Stolac za ljuljanje opet kroz egzistencijalnu generacijsku dramu nekadašnjeg branitelja Jure evocira Domovinski rat i njegove posljedice.

Josip Grozdanić