Ciklus Pabla Trapera svojevrsni je presjek njegove karijere i nudi pet redateljevih prilično ujednačenih djela koja su na određen način i pet autorskih faza
Ovogodišnji ciklus suvremenog argentinskog filma zapravo je ciklus izvrsnog filmaša Pabla Trapera, producenta, montažera, scenarista i redatelja koji je nedavno ušao u srednje godine (4. listopada slavi 44. rođendan), iza kojeg je zapažena više od dva desetljeća duga karijera autora niza redom iznadprosječno uspjelih dugometražnih i kratkometražnih igranih te dokumentarnih filmova, kao i redateljski angažman na hvaljenoj TV-seriji "Ensayo", no koji je unatoč tome hrvatskim kinofilima gotovo potpuna nepoznanica. Ono "kinofilima" i "gotovo" odnosi se na činjenicu da je u četvrtom ciklusu iberoameričkog filma upravo u Tuškancu u studenom 2011. godine prikazana tada svježa, godinu ranije u kanskom programu Izvjestan pogled predstavljena i nagrađivana romantična triler-drama Carancho, storija o odvjetniku Sosi (uvijek izvrstan autorov čest suradnik Ricardo Darín) iz Buenos Airesa koji je zbog gubitka licence prisiljen pod okriljem mafije loviti žrtve prometnih nesreća i namještati prevare osiguravajućih društava, te koji se zbog ljubavi prema mladoj liječnici Luján (Martina Gusman) odluči vratiti na pravi put znajući da će se tako sukobiti s mafijom. U jedinom kod nas njegovom prikazivanom ostvarenju Trapero spretno varira i nadilazi žanrovske konvencije, pritom se povremeno oslanjajući na ironiju i crni humor te kreirajući atmosferičnu, vizualno estetiziranu (snimatelj Julián Apezteguia) i odlično glumljenu cjelinu sugestivna ugođaja narastajuće nelagode. Pesimistični socijalni kontekst je izražen, a prate ga povremeno naglašene stilizacije i ubacivanje neorealističkih melodramskih elemenata. Unutarnja tjeskoba i tragična predestiniranost protagonista gotovo su opipljive, ponajviše zahvaljujući izvrsnoj izvedbi markantnog Darína znanog iz Oscarom ovjenčane politizirane romantične triler-drame Tajna u njihovim očima i impresivnih recentnih Divljih priča.
Ciklus Pabla Trapera svojevrsni je presjek njegove karijere i nudi pet redateljevih kakvoćom prilično ujednačenih djela koja su na određeni način i pet autorskih faza, a među kojima se autorskim pečatom, socijalnim angažmanom i dojmljivo ocrtanim društvenim kontekstom, suptilnim moraliziranjem i izbjegavanjem sentimentalnosti izdvaja dugometražni prvijenac Svijet dizalica (Mundo grúa, 1999.). S obzirom da je riječ o Traperovu debitantskom djelu, imponiraju ne samo izražena socijalna svijest i sposobnost kreiranja impresivnog realističnog i uvjerljivošću u nekim segmentima praktički dokumentarističkog mikrosvjeta slojevito predočena protagonista Ruloa (sjajni Luis Margani), nezaposlenog 49-godišnjeg građevinskog radnika, udovca i oca pomalo neodgovorna tinejdžera, nego i jasnoća i zaokruženost autorske vizije podcrtane izvrsnom crno-bijelom sepija-fotografijom Cobija Migliorea, koja pojačava dojam o redateljevu promišljenom i zrelom posvajanju neorealističkih utjecaja. Dok na vlastitoj koži osjeća status društvenog parije, tijekom sedamdesetih popularni glazbenik Rulo bezuspješno pokušava zadržati bilo kakav, makar i najslabije plaćen posao, te uz nezgrapne pokušaje odgajanja sina, mladića također okrenuta glazbi o kojem ponajviše skrbi Rulova majka, dobrodušni protagonist započinje vezu s vlasnicom male trgovine Adrianom, sve dok vođen obećanjem o dobroj zaradi ne odluči prihvatiti posao u dalekoj Patagoniji.
Krimi-drama Murjak (El bonaerense) je i tematski i pričom i izvedbeno razmjerno konvencionalno, ali svejedno dovoljno intrigantno ostvarenje u kojem Trapero s osloncima na neorealizam i verizam stvara storiju o preživljavanju i afirmaciji u korumpiranom i kriminalom gotovo impregniranom svijetu u kojem se moć i sila zloupotrebljavaju na svakom koraku. Protagonist je neambiciozni i ne osobito inteligentni 32-godišnjak Zapa, usporen i pasivan bravar iz argentinske provincije, dobroćudan momak praktički posve lišen osobnosti – što će se za razvoj događaja i njegovu sudbinu pokazati vrlo bitnim – ali i pomalo dosadan tip i samotnjak koji ne pripada nijednoj sredini u kojoj se zatekne. Kao čovjek bez svojstava Zapa će spletom okolnosti dvojici provalnika pomoći u obijanju sefa i dospjeti u zatvor, odakle će ga izbaviti ujak, nekadašnji šef lokalne policije. No, to je tek početak njegova neobična puta, jer će se ubrzo naći u Buenos Airesu najprije kao kadet na policijskoj akademiji, a onda i kao policajac koji će, nesposoban bilo što konkretno poduzeti, nijemo svjedočiti brutalnosti i korumpiranosti svojih kolega koji ponekad neće prezati ni od bezrazložna ubojstva. Podigrana, ali stalna Traperova ironija je efektna, baš kao i pseudodokumentaristički prosede koji ostavlja malo mjesta za iznenađenja u zapletu i priči, naturalistička gluma, dinamična kamera iz ruke te odbijanje autora da podilazi očekivanjima gledatelja.
Nagrađivana humorna drama Obitelj na kotačimac (Familia rodante, 2004.) zabavan je film ceste koji nudi galeriju minimalistički, ali učinkovito oslikanih karaktera, točnije njih 12 iz brojne argentinske obitelji, koji predvođeni osamdesetčetvorogodišnjom majkom i bakom Emilijom (tumači ju Traperova stvarna baka Graciana Chironi) u vrlo skučenoj kamp-kućici kreću na dugo putovanje na vjenčanje njezine nećakinje u Emilijinu rodnom mjestu. U skladu s konvencijama, tijekom putovanja će na površinu isplivati zategnuti odnosi, ali i skrivene ljubavi među nekim suputnicima različitih generacija, a forma filma ceste s velikim brojem slikovitih likova Traperu omogućuje da opet naturalistički i s mnogo krupnih planova predstavi sve njih, te da obiteljsku dramu impregniranu lokalnim koloritom obogati latino glazbenim akordima, ponajviše u izvedbi Juaujoa Soze, što dodatno pridonosi autentičnosti filma.
U naturalističkoj socijalnoj drami Bijeli slon (Elefante blanco) glumački su opet spojeni Ricardo Darín i Martina Gusman iz Carancha, a film čiji naslov označava zdanje nekad zamišljeno kao najveća bolnica u Južnoj Americi, koje je zbog lošeg gospodarskog stanja postalo najveći skvot i srce slumova u Buenos Airesu, još je jedan beskompromisan, snažan, intrigantan, dokumentaristički sugestivan i naturalistički dojmljiv pogled na tamno i mračno naličje suvremenog argentinskog društva. U Bijelom slonu u stvarnosti je ubijen svećenik Carlos Mugica, kojeg su ustrijelili pripadnici Argentinske antikomunističke alijanse i koji se u filmu višekratno spominje, pa čak služi i kao motiv za djelovanje fiktivnih likova, sredovječnog svećenika Juliána (Darín) i njegovog mladog kolege Nicolása (Jérémie Renier znan iz Obećanja, Djeteta i Dječaka na biciklu braće Dardenne) koji predano pa i po cijenu vlastitih žrtvi brinu o stanovnicima zdanja. Traperova je drama iznimno energična i uzbudljiva poput trilera, a impresivnoj autentičnosti djela u kojem neizbježno tragični stvarni život pulsira u svakom trenutku i tijekom kojeg gledatelj gotovo može osjetiti krv, znoj i suze s ekrana, značajno pridonosi i fotografija redateljeva čestog suradnika Guillerma Nieta.
Napokon, u vrijeme nastanka ovog teksta bliži se premijera Traperova osmog dugometražnog igranog filma, na istinitim događajima temeljene krimi-drame El Clan koju časopis Variety titulira ne samo "najiščekivanijim filmom u Argentini ove godine", nego i "šokantnim" ostvarenjem. Sve su to razlozi da se upoznate s dosadašnjim opusom iznimno zanimljivog, darovitog i angažiranom čeprkanju po neuralgičnim temama sklonog Pabla Trapera. (Josip Grozdanić)