Iranskom filmašu Mehranu Tamadanu trebalo je dvije godine da natjera četvero pobornika iranskog režima na raspravu o nekim ključnim pitanjima s kojima se suočava suvremeni Iran, poput pobačaja, vela i medijskih sloboda. Dok se u autorovu domu odvijala njihova žustra debata, žene su se morale preseliti u drugu sobu. A njen footage je montiran u Tamadanovu doksu kratkog i jednostavnog naziva Iran, premijerno prikazanom na Berlinaleu u paralelnoj selekciji Forum. Dok je autor očekivano bio antirežimski raspoložen, njegovi daleko brojniji oponenti pokazali su se kao pravi majstori retorike, ne bi li dokazali da je njegovo sekularno društvo jednako ideologizirano kao i ono religijsko. Pokušaj kreiranja društvene utopije je propao jer se pokazalo da se o nekim temama naprosto nije moglo pregovarati. Ali barem im se dogodio dijalog. Slična situacija prisutna je i u iranskom filmu danas, snažno polariziranom na antirežimske autore kojima pripada sam Tamadan, ali i vruće festivalske akvizicije poput recimo Džafara Panahija ('To nije film) i Muhameda Rassoulofa (Rukopisi ne gore), te one druge festivalskoj publici mahom nepoznate ali itekako brojne autore koji pripadaju iranskom filmskom mainstreamu. Autore za koje bi Panahi možda rekao da to nisu filmovi, nego propaganda. Autore poput Šahrijara Bahranija koji u formi povijesnog spektakla pokušava iščitati jednu biblijsku temu iz u nas neistraženog kuranskog diskursa (Kraljevstvo Solomonovo). Autore poput Dariusha Mehrjuia koji su nekad snimali intrigantne filmove (Krava), ali danas pristaju na stanovite kompromise, snimajući hipertrofirane priče o krizama sredovječnih muškaraca, čije će kadrove preplaviti iranske gastronomske delicije (Voljeno nebo). Autore poput Parviza Šeika Tadija koji pokazuju užase iransko-iračkog rata iz perspektive ratnih liječnika (Dani života). Autore poput Muhameda Reze Bozorgnie koji nakon dva filma ambijentirana u pomorskom miljeu (Borba tankera, Oluje) i dalje zadržava autorski sekstant u raskošnoj povijesnoj priči o iranskom pomorcu Sulejmanu Sirafu (Morski put svile). Treba upoznati i tu drugu produkcijsku stranu. (Dragan Rubeša)