Od malobrojnih hrvatskih filmova za djecu čak je za četiri za mjesto radnje odabrano Jadransko more i otoci. Filmaši su more kao učestalu lokaciju filmova za djecu odabirali vjerojatno zbog asocijacija na pustolovine i praznične užitke koje su morska pučina i otoci sa sobom uvijek donosili. Sva četiri filma režirali su redatelji koji su velik dio filmske karijere posvetili djeci. Branko Bauer je igrani opus započeo filmovima za djecu i time inaugurirao taj žanr u hrvatskoj kinematografiji. Film Sinji galeb napravljen je 1953. godine prema popularnom slovenskome romanu Tone Seliškara Družba Sinjeg galeba. Bauer je namjerno potisnuo socijalne elemente romana i usredotočio se na pustolovnu priču u želji da ostvari što zabavniji, uzbudljiviji i djeci prijemčiviji film. U filmu su prvi put u hrvatskoj kinematografiji korištene pozadinske projekcije, da bi se dočaralo olujno nevrijeme u kojem se brod našao. Bauerov drugi film Milioni na otoku iz 1955. slijedio je isti koncept: djeca upravljaju brodom i pri tom se sukobljavaju sa zločestim kriminalcima, ovaj put preprodavačima kino karata. Scenarij za film je, prema ideji samog Bauera i Ivanke Forenbacher, napisao srpski pisac za djecu Arsen Diklić, s kojim će Bauer kasnije surađivati na partizanskom filmu Ne okreći se, sine s likom dječaka u važnoj ulozi. Milione na otoku Bauer je režirao još dinamičnije i atraktivnije od prethodnog filma (premda ne bolje, prema mišljenju kritičara), jer ga je u domaćem filmu ponajviše nervirala prevladavajuća spora i kazališna režija.
Filmovi za djecu nisu bili ni zapaženi ni cijenjeni u službenim i umjetničkim krugovima (zbog čega je Bauer u svojim filmovima za djecu mogao bez problema koristiti ideološki odbojne zapadnjačke žanrove pustolovnog i kriminalističkog filma, a da ga nitko za to ne kritizira). Gluščevićev film Vuk samotnjak bio je prvi film za djecu zapažen i cijenjen u takvim krugovima (nagrađen je i Srebrnom arenom u Puli), a nakon njega Gluščević je 1974. godine napravio još jedan film za djecu, ali ovaj put smješten na Jadranu. I Kapetan Mikula Mali imao je pristojan status u službenim krugovima, ponajviše zato što je film za djecu spojio s velevažnim žanrom partizanskog filma. Film je prvenstveno imao uspjeha kod publike (dobio je tada cijenjenu nagradu publike Jelen na Pulskom festivalu), a naknadnim nadosnimavanjima pretvoren je u, jednako popularnu, televizijsku seriju.
Vladimir Tadej veliki je dio opusa posvetio djeci, pri čemu je najveći uspjeh postigao filmom Družba Pere Kvržice. Njegov film Tajna starog tavana iz 1984. godine, smješten na otok Hvar u vrijeme ljetnih praznika, manje je uspjelo, iako simpatično ostvarenje, napravljeno u skladu s tadašnjim svjetskim trendom spajanja filma za djecu sa znanstveno-fantastičnim i fantastičnim žanrom (najpoznatiji primjer je Spielbergov E.T.). Tadej je film napravio u koprodukciji sa češkim studijem Barrandov, s kojim je i Dušan Vukotić napravio film za djecu Sedmi kontinent, smješten također na moru, ali ne na Jadranu već u izmaštanom svijetu. (Juraj Kukoč, Hrvatska kinoteka)