Tjelesnom staturom i karakterističnom bojom glasa Loggia se nametao kao autoritet i grubijan koji je ponekad imao zlatno srce, a s lakoćom je partnerima mogao krasti zajedničke scene da je to želio



Robert Loggia, Amerikanac talijanskog porijekla i pravog imena Salvatore, bio je jedan iz plejade markantnih holivudskih karakternih glumaca iz drugog plana, uvijek iznimno pouzdan sporedni lik koji je pomalo grubom pojavom, dojmljivom tjelesnom prezentnošću i upečatljivim govorom bitno obilježio sve filmove u kojima je nastupao, bez obzira na veličine i važnosti uloga koje je tumačio te uglavnom nevezano za kakvoće samih filmova. Već tjelesnom staturom i karakterističnom bojom glasa Loggia se nametao kao autoritet i grubijan koji je ponekad imao zlatno srce, s lakoćom je glumačkim partnerima mogao krasti zajedničke scene da je to želio, no preferirao je statuse drugih pa i trećih violina, likova uglavnom iz sjene koji su u interakcijama s protagonistima i njima osiguravali dramsku uvjerljivost i težinu, a sebi jamčili ne samo prepoznatljivost nego i upečatljivost i trajno mjesto u pamćenju gledatelja. Loggia je uvijek bio sjajan drugi ili treći, i kao otac alkoholičar i ženskaroš Richarda Gerea u Časniku i gentlemanu Taylora Hackforda (njegovoj prekretničkoj ulozi koju je ostvario u dobi od 52 godine), i kao trgovac drogom i mentor Ala Pacina u De Palminu Licu s ožiljkom kojeg će psihotični "učenik" dati ustrijeliti, i kao gangster u Hustonovoj Časti Prizzijevih, i kao šef Tomu Hanksu u fantastičnoj humornoj drami Veliki Penny Marshall, pored kojeg je plesao na divovskoj klavijaturi, i kao psihijatar Normana Batesa u donekle podcijenjenom Psychu 2 Richarda Franklina, i kao opaki kriminalac u Lynchevu neonoiru Izgubljena cesta, i kao gangster i vlasnik pekarnice u kultnoj HBO-ovoj seriji Obitelj Soprano, i u četirima filmovima Blakea Edwardsa, u holivudskoj satiri Kurvini sinovi, u komediji To je život i u dvama nastavcima serijala o Pinku Pantheru.
Godina 1985. osobito bila je dobra za Loggiju, jer je tada nastupio u spomenutoj Časti Prizzijevih koja je osvojila nominaciju za najbolji film godine, a sam je nominiran za Oscara za sporednu rolu Sama Ransoma u Maskiranom ubojici Richarda Marquanda. Premda je u cjelini riječ o solidnom križancu trilera i sudske drame opterećenom nekolicinom neuvjerljivih iznenađenja i preokreta, koji se i na idejnoj i na izvedbenoj razini, u profiliranju likova i njihovih međuodnosa te građenju dramske tenzije, intenzivno oslanja na konvencije i klišeje, posrijedi je uzbudljiv film prema scenariju Joea Eszterhasa koji se na razmjerno intrigantan način bavi senzacionalističkim tretmanom kriminala u tabloidnim medijima, što je do danas i u našem društvu metastaziralo do golemih razmjera.(Josip Grozdanić)