B. Klaić, Rječnik stranih riječi:
omnibus lat. (omnibus – svima, za sve) velika kola s većim brojem sjedišta, namijenjena prijevozu većeg broja putnika.
omnibus film – film od nekoliko različitih sadržaja koji su povezani osnovnom A. P. Dovženko idejom.



Ovako objašnjen pojam omnibusa i ne govori mnogo. Teško da se u njemu mogu iščitati svi strahovi i nade mladih filmaša koji prvu stvarnu afirmaciju pokušavaju ostvariti upravo u toj formi. Jer omnibus je vrlo često prvi korak prema velikom dugometražnom filmu. Čak i povijesno kako objašnjava Ante Peterlić u Filmskoj enciklopediji: ... smatra se da je podstrek pojavi omnibusa dala potreba za stvaranjem cjelovečernjih filmskih programa u pionirskom razdoblju kinematografije kada su se kraći filmovi mehanički spajali u dulji program.

Filmski omnibus tako je još u pionirskom razdoblju izašao pred gledatelje i ubrzo postao izazov za autore. Tako formu omnibusa prepoznajemo već u filmu Netrpeljivost Davida Warka Griffitha koji film dijeli na odvojene cjeline, epohe. Tome ključu kasnije se priklanjaju mnogi drugi autori među kojima su najpoznatiji Buster Keaton, Fritz Lang, Aleksandar Petrovič Dovženko nekada do Jima Jarmuscha danas – koji u svojim filmovima spajaju zasebne zaokružene cjeline u jedno djelo.

Pojavom jakih producenta javlja se i oblik omnibusa koji danas poznajemo. Prilazi se izradi jednog filma koji spaja različite autore dajući svakom od njih zadatak da izrade samo dio filma, jednu priču koja se kasnije spaja u cjelinu, ne bi li na taj način u jednom filmu imali što više zvijezda, a da pritom ne narušavaju njihov status. Možda je najpoznatiji takav primjer u svjetskoj kinematografiji film Bocaccio 70 iz 1962. koji je spojio Vittorija De Sicu, Federica Fellinija, Luchina Viscontija i Marija Monicellija na jednom projektu. Pored toga omnibus je prepoznat i kao idealna prilika da se više redatelja debitanta okuša na jednom naoko manje zahtjevnom projektu. Ta ideja bila je i najvažniji razlog pojave omnibusa u hrvatskom filmu.

Tako prvi film u tuškanačkom programu Ključ iz 1965. spaja tada tri mlada autora Vanču Kljakovića (Duga ulica), Krstu Papića (Čekati) i Antuna Vrdoljaka (Poslije predstave) u pokušajima da element ključa provuku kroz svoje priče. Smještajući radnju filmova u urbanu sredinu sva trojica donose određenu svježinu u tadašnju kinematografiju dok Papićeva dionica osvaja i specijalnu nagradu za režiju na festivalu u Puli 1965.

Gotovo četrdeset godina kasnije nastaje sljedeći film u našem programu koji na neki način i najavljuje "zlatno doba" omnibusa u hrvatskoj kinematografiji koje traje do danas. Film 24 sata generacijski spaja dva mlada redatelja potpuno različitih estetika i žanrova. Tako se Kristijan Milić sa Sigurnom kućom predstavlja kao autor žestokog gotovo peckinpahovskog rukopisa koji se izvrsno osjeća u žanru trilera, dok Goran Kulenović s Ravno do dna najavljuje interes za "kvart" i njegov šaroliki svijet s crnohumornim elementima. Izvorno nastali kao dva zasebna kratka filma, naknadno spojeni u jedan, uspjeli su osvojiti nagradu za najbolje debitantsko ostvarenje na 49. festivalu u Puli 2002.

Dvije godine poslije u produkciji Propeler filma nastaje film Sex, piće i krvoproliće. Radnja filma se odvija na dan derbija između Dinama i Hajduka. Kroz tri priče koje režiraju Boris T. Matić, Zvonimir Jurić i Antonio Nuić vanjski se antagonizmi između navijačkih skupina prenose na mikrorazinu, gdje u prvi plan izlaze dublji i osobniji problemi glavnih likova. Iako film nije prikazan na pulskom festivalu, zahvaljujući producentskoj kući Propeler film filmska publika ga je imala prilike vidjeti u distribuciji te se upoznati s novim snagama hrvatske kinematografije.
Propeler film izvodi malu revoluciju 2007. raspisujući natječaj za scenarije za cjelovečernji igrani omnibus. Na natječaj se javlja 107 projekata za kratke igrane filmove u dužini od 8 do 12 minuta koji su za temu su imali ''zagrebačke kvartove'' od kojih se devet odabire za realizaciju. Dvije godine poslije predstavljen je omnibus film Zagrebačke priče. Filmovi su tematski smješteni u Zagreb i uglavnom naslonjeni na socijalne probleme stanovnika grada te se čak dva filma Recikliranje Branka Ištvančića i Kanal Zorana Sudara usmjeravaju na problem Roma i njihovog životarenja u gotovo neljudskim uvjetima. Fenomenom navijačkih skupina se bavi Ivan Sikavica u Špansko kontinent dok Igor Mirković s filmom Inkasator u kojemu glume legende našeg glumišta Pero Kvrgić i Marija Kohn ulazi u svijet tipičnog zagrebačkog ostarjelog bračnog para prepunog skepse i strahova skrivenih unutar četiri zida. Priču o rastanku majke i kćeri realiziraju Goran Odvorčić i Matija Kluković u Filmu Gorana Odvorčića i Matije Klukovića za Asju Jovanović i Andreu Rumenjak, Nebojša Sljepčević bavi se problemom odrastanja u filmu Šamar, a odnosom dviju novih susjeda Zvonimir Jurić u Žutom mjesecu. Isječke iz života na rubu jave i sna predstavlja Dario Pleić u Game over dok Ivan Ramljak i Marko Škobalj kroz formu pseudo-dokumentarnog filma Najpametnije naselje u državi prikazuju jedinstven fenomen koji je pogodio naselje Siget. Neki od filmova iz ovog omnibusa i sami su doživjeli popriličan uspjeh na festivalima: Žuti mjesec osvaja nagradu Srce Sarajeva za najbolji kratki film na Sarajevo film festivalu 2010., a prikazan je u konkurenciji u Cannesu i Berlinu, jednako kao i film Odvorčića i Klukovića koji je pod imenom Ciao mama doživio festivalsku distribuciju. Uspjeh tih filmova, ali i cjelokupnih Zagrebačkih priča naveo je Propeler film da ponovo 2010. otvori natječaj za drugi dio Zagrebačkih priča kojima bi osim Zagreba tema bila ljubav. Na natječaj su se javila 142 scenarija od kojih je šest odabrano za realizaciju te su Zagrebačke priče vol. 2 imale premijeru na festivalu u Puli 2012., a uskoro kreću i u kino distribuciju.
Ako se vratimo na početak teksta i definiciju omnibusa kao "velikih kola s većim brojem sjedišta, namijenjena prijevozu većeg broja putnika" sasvim sigurno bi nam trebala jedna takva da povezemo sve autore koje ćemo predstaviti ovim programom, no ovaj put tu ulogu će preuzeti kino Tuškanac, a putnici ćemo biti svi mi koji uživamo u toj ponekad zanemarenoj, ali vitalnoj formi filmskog stvaranja. (Mladen Burić, Hrvatska kinoteka)