Kako je sam znao reći, Tomislav Radić (Zagreb, 8. prosinca 1940. – Zagreb, 7. ožujka 2015.) značajan dio karijere, odnosno djelovanja kao autora slikopisa – audiovizualnih djela snimljenih kamerom, od kraćih TV dokumentaraca, emisija, feljtona do dugometražnih igranih filmova, kinematografskih i televizijskih – duguje Radio Televiziji Zagreb, ponajprije dobrom razumijevanju s Angelom Miladinovim i Palmom Katalinić, dvoje inventivnih, suradničkim idejama i prijedlozima otvorenih urednika koji su svojedobno, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća uvelike obilježili tzv. dokumentarno-feljtonski, odnosno dramski profil te ustanove.
Filmsko-televizijski novak, tad tek skromnoga kinoklubaškog redateljskog iskustva, Radić je pod uredničkim paskom Miladinova bio slobodan iskušavati vlastite zamisli o snimanju televizijskih priloga raznih vrsta, bez pritiska obveznog uspjeha, bez imperativa slijeđenja zadanih formula, bez nužnosti ispunjavanja pretpostavljenih očekivanja publike. Kad neka emisija, prilog, kratki dokumentarac, feljton ne bi uspio, kad bi po mišljenju autora i urednika „bio loš“ ili nezanimljiv – ili pak društveno-politički nezgodan - jednostavno ne bi bio pušten u eter. Radić se, dakako, trudio zadovoljiti kriterije i potrebe producenta, televizije, i uspjelih je uradaka bilo mnogo više no „zataškanih“. Među onima koji u međuvremenu nisu izgubljeni, zagubljeni ili zametnuti, u ovoj retrospektivi prikazujemo šest polusatnih TV dokumentaraca/feljtona što zasigurno pripadaju antologiji hrvatske dokumentaristike, mada im to mjesto dosad nije bilo priznato, ponajprije zbog činjenice da su rađeni za televiziju, pa kao takvi, iako snimljeni na filmskoj vrpci, nisu imali filmski status. Nisu, k tome, često ni prikazivani na televiziji, a nekmoli u nekakvu izboru ovdašnje dokumentaristike. Tri minimalistički jednostavna, no itekako dojmljiva, tiho fascinantna kratka dokumentarca iz ciklusa Lica 2 (Popodne, Šetnja, Buđenje), dva iz ciklusa Istrani (Jama, Izravni prijenos) i jedan iz ciklusa Živjeti u Imotskom (Put, s impresivnom završnicom zabilježenom praktički u realnom trajanju neplanirana događaja, uvelike zahvaljujući svakodnevnim televizijskim radom uvježbanoj improvizacijskoj spremnosti snimatelja Maria Perušine) blistavi su primjerci Radićeve generalne filmaške težnje da „pokaže kako ljudi žive“, da uhvati autentične odsječke svakodnevice običnog, malog čovjeka, što će ga ponajviše privlačiti do kraja stvaralačkog puta, i u kojem će duhu ostvariti i svoje najcjenjenije (dugometražne igrane) filmove Živu istinu (nastalu također na RTZ-u, tolerantnom podrškom Miladinova koji je Radiću dopustio da ga snima ispod žita, „pa ćemo vidjeti...“), Timona, Što je Iva snimila 21. listopada 2003., Tri priče o nespavanju i Kotlovinu.
Pod okriljem Dramskog programa odlučne urednice Palme Katalinić, Tomislav Radić je, u dugom razdoblju (1974-1991) kad mu nije uspijevalo doći do kinematografskog filma, imao priliku snimati igrane TV filmove, drame i prilagodbe kazališnih komada, a u tom je slabo vidljivu dijelu opusa ostao prikriven i film Itakodalje, djelo po svemu al pari s njegovim najboljim kinematografskim dometima, označeno TV-filmom samo zbog formalne činjenice da ga je producirala televizija. Palma Katalinić je imala razumijevanja i za neobičan projekt, Radićevu invenciju (barem u nas) Televizijsko kazalište (grana kazališnog projekta Akademsko kazalište koji je vodio s Majom Freundlich), u kojem je nekoliko klasičnih dramskih tekstova (Euripid, Držić, Moliere, Ibsen, Goldoni) uvježbano i pripremljeno na kazališni način (izvedba od početka do kraja komada), bez osuvremenjivanja, maksimalno se držeći izvorne riječi, za snimanje u televizijskom studiju kao pozornici, s premijerom pred TV-auditorijem. Stilizirano ogoljena Euripidova Ifigenija u Aulidi, predočena mahom u krupnim planovima, uzorit je primjer kazališno-filmskotelevizijskog hibrida. (Janko Heidl)