Vivien Leigh (Darjeeling, Indija, 5. studenog 1913. - London, Velika Britanija, 8. srpnja 1967.)


Vivien Leigh, rođena kao Vivian Mary Hartley, britanska je kazališna i filmska glumica koja će mnogima ostati najpoznatija po ulozi američke južnjakinje Scarlett O'Hare u filmu Zameo ih vjetar. Rođena je u Indiji gdje su joj tada živjeli roditelji, a sa šest godina poslana je na školovanje u Englesku. Obrazovanje je nastavila u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj učeći strane jezike. Nastupajući u školskim predstavama, već tada je razvila interes za glumu. Sredinom 1932. godine upisala je glumu na Kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti. Iste godine nakratko prekida studij jer se već s devetnaest godina udaje za londonskog odvjetnika Herberta Leigha Holmana. Iduće godine rodila je kćer Suzanne, a potom se vraća glumi. Posvećuje se radu u kazalištu, a 1934. godine nastupa i u prvom filmu Things are Looking Up. Iako je na kraju njezina ionako mala uloga u montaži izbačena, nastavlja s povremenim radom na filmu aktivno glumeći u kazalištu. Glumi u komediji Look Up and Laugh (1935.) filmskog redatelja Basila Deana, a zahvaljujući zapaženom nastupu u kazališnoj drami The Mask of Virtue potpisuje ugovor za deset filmova s producentom Alexanderom Kordom (realizirala je samo šest prije odlaska u Hollywood). U to vrijeme upoznaje idućeg supruga, glumca Laurencea Oliviera s kojim glumi u prvom filmu za Kordu, povijesnoj drami Vatra iznad Engleske (Fire Over England, 1937.). Slijede filmske uloge u Dark Journey (1937.) i Oluja u šalici (Storm in a Teacup, 1937.) Victora Savillea. Godine 1937. opet snima film s Olivierom 21 dan (21 Days, 1940.), a zajedno nastupaju i u kazalištu u Hamletu. Napustivši prvog supruga počinje živjeti s Olivierom. U to vrijeme saznaje za ekranizaciju romana Zameo ih vjetar i žarko želi glumiti Scarlett. Kako bi poboljšala šanse za tu ulogu, odlazi u SAD gdje za studio MGM glumi u filmu A Yank at Oxford (1938.). Snima još jedan film u Engleskoj, a potom posjećuje Oliviera koji snima u SAD-u. Tamo pridobiva producenta Davida O. Selznicka koji se odlučuje za nju nakon dugotrajne potrage za glumicom koja će odigrati Scarlett. Film je snimljen 1939. godine, a Vivien Leigh osvaja Oscara u kategoriji najbolje glavne glumice 1940. godine i zajedno s filmom doživljava svjetsku slavu. Uslijedila je uloga u Mostu Waterloo (Waterloo Bridge, 1940.) Mervyna LeRoya, a iste godine se, primivši papire za razvod od prvog muža, udala za Laurenca Oliviera. Zajedno su nastupili u kriminalističkom 21 Days (1940.) Basila Deana i povijesnoj drami That Hamilton Woman (1941.) Alexandera Korde. Početkom Drugog svjetskog rata vraćaju se u Englesku gdje Vivien, sklonija kazalištu nego Hollywoodu, uspješno nastavlja glumački rad. Tijekom rata, 1943. godine s ostalim glumcima nastupa pred vojnicima na sjeveru Afrike. Slijedeću filmsku ulogu ostvaruje kao Kleopatra u Caesar and Cleopatra (1945.) Gabriela Pascala. U to vrijeme joj se javljaju poteškoće sa zdravljem. Obolijeva od tuberkuloze i počinje jačati manična depresija s kojom će se privatno ubuduće boriti. Profesionalno dobiva sudsku bitku protiv Davida O. Selznicka koji ju je pokušao natjerati da po ugovoru snimi još četiri filma. Slobodna od Hollywooda koji je prezirala, nastavlja glumiti u kazalištu. Godine 1948. igra Anu Karenjinu u istoimenom filmu francuskog redatelja Juliena Duviviera. Film prolazi loše kod kritike, no Leigh nastavlja uspješan rad u kazalištu. Između ostalog, na West Endu tumači Blanche DuBois u Tramvaju zvanom čežnja. Potom odlazi u Ameriku da bi odigrala i filmsku verziju iste uloge. Nastupa u Tramvaju zvanom čežnja (A Streetcar Named Desire, 1951.) Elije Kazana i 1952. godine prima drugog Oscara. Po povratku u Englesku vraća se kazalištu iako joj je zdravlje sve lošije. Idući filmski nastup ostvaruje tek 1955. godine u ljubavnoj drami Anatolea Litvaka Duboko plavo more (The Deep Blue Sea). Nakon razvoda s Olivierom 1960. godine, zablistala je u Rimskom proljeću gđe. Stone (The Roman Spring Of Mrs. Stone, 1961.) Josea Quintere. Za plesno-pjevački nastup u mjuziklu Tovarich prima kazališnu nagradu Tony 1963. godine. Posljednju ulogu na filmu odigrala je u romantičnoj drami Ship of Fools (1965.) Stanleya Kramera. Pripremajući se za novu kazališnu ulogu u Londonu, preminula je od posljedica kronične tuberkuloze u pedeset i trećoj godini života. Navečer idućeg dana, sva kazališta na West Endu ugasila su vanjska svjetla na jedan sat i tako je kazališni svijet velikoj britanskoj umjetnici odao posljednju počast.



Filmografija:

Brod luđaka (Ship of Fools, 1965)

Rimsko proljeće gđe Stone (The Roman Spring of Mrs. Stone, 1961)

"ITV Play of the Week" (dramska TV emisija, 1 nastavak) (1959)

Duboko modro more (The Deep Blue Sea, 1955)

Tramvaj zvan čežnja (A Streetcar Named Desire, 1951)

Ana Karenjina (Anna Karenina, 1948)

Cezar i Kleopatra (Caesar and Cleopatra, 1945)

Ta Hamiltonova žena (That Hamilton Woman, 1941)

Most Waterloo (Waterloo Bridge, 1940)

21 dan (21 Days, 1940)

Zameo ih vjetar (Gone with the Wind, 1939)

St. Martin's Lane (1938)

A Yank at Oxford (1938)

Oluja u šalici (Storm in a Teacup, 1937.)

Dark Journey (1937)

Vatra iznad Engleske (Fire Over England, 1937)

The Village Squire (1935)

Things Are Looking Up (1935) (nepotpisana)

Look Up and Laugh (1935)

Đentlmenski sporazum (Gentlemen's Agreement, 1935)