Autor članka: Damir Radić
William Friedkin (1935.-2023.) jedan je od prvaka tzv. Novog Hollywooda 1970-ih, pravca kojem je dao dva kapitalna prinosa – policijski kriminalistički triler Francusku vezu 1971. i horor Egzorcist (Istjerivač đavola) 1973. godine. Francuska veza donijela je kriminalističkom žanru u major produkciji dotad neviđeno radikalan dokumentaristički tretman, posve u službi stvaranja krajnje sumorne slike suvremenog New Yorka i američkog policajca kao bitnih nacionalnih ikona. Dokumentaristički je dojam ostvaren izrazito fragmentiranom naracijom i obilatim korištenjem kamere iz ruke, skrivene kameru i zooma, što su bili postupci posve nekarakteristični za tadašnji žanrovski film A produkcije. Čuvena scena automobilske potjere i prometnog kaosa bila je pomno planirana, no značajnim je dijelom snimljena zapravo ilegalno, jer se protegla i na stambene blokove i ulice koje ekipa nije dobila dozvolu snimati, među stvarne sudionike u prometu, pješake i automobiliste koje nitko nije obavijestio da će postati dio filma. Situacija je bila rizična, o čemu svjedoči i činjenica da je Friedkin sam upravljao kamerom sa stražnjeg sjedala jurećeg automobila, jer je bio jedini član ekipe bez djece.
Silan uspjeh Francuske veze (Oscari za najbolji film, režiju, scenarističku adaptaciju, glavnog i sporednog glumca, hvalospjevi kritike, odličan odjek kod publike) omogućio je Friedkinu da se nađe za redateljskim kormilom prestižne adaptacije bestselera Egzorcist Williama Petera Blattyja, koji je sam napisao scenarij i producirao film. Friedkin je vrlo inteligentno postavio koncepciju kao kombinaciju strategije šoka i suptilne ugođajnosti, i to na osjetljivu temu ženske pubertetske seksualnosti maskiranu nadnaravnom pričom o đavlu koji je opsjeo 12-godišnju djevojčicu. Bila je to prva velika kontroverza u njegovu opusu – feministička kritika ocijenila je film kao afirmaciju ženske kastracije, odnosno napad na ženski seksualni užitak iz perspektive patrijarhalnog poretka koji reprezentira Katolička crkva.
Naime, dok je u Polanskijevoj Rosemarynoj bebi mlada žena nalik djevojčici rodila đavlova sina nakon nesvjesnog seksualnog čina u kojem je zapravo silovana, ovdje, podjednako provokativno, đavao opsjeda doslovnu djevojčicu na početku puberteta i de facto je seksualno inicira. Nakon toga slijede pokušaji egzorcizma koje provode katolički svećenici i koji su zapravo istjerivanje 'seksualnog zla'. Kako god bilo, jedno je nedvojbeno: Egzorcist je intrigantnom kombinacijom izravnosti i neizravnosti suočio gledatelje s intenzivnošću pubertetske seksualnosti na do tada, a i poslije, neviđen način. Film je postigao ogroman uspjeh postavši u to vrijeme jedan od najgledanijih kino naslova svih vremena, kritika mu je bila vrlo naklonjena, a dobio je i čak deset nominacija za Oscara, uključujući one za najbolji film i režiju (potvrdio je dvije – za scenarističku adaptaciju i zvuk).
Nakon Egzorcista Friedkin je mogao režirati što god poželi, no napravio je četvorogodišnju stanku poslije koje više ništa nije bilo isto. Povratak sa Sorcererom, remakeom znamenitog uratka Nadnica za strah Henri-Georgesa Clouzota, pokazao se promašajem, nakon kojeg je uslijedila autorska dezorijentacija. Efemerne krimi-komedije (Brinkov posao, Posao stoljeća) izmjenjivale su se s mračnim (policijskim) trilerima (Cruising, koji je zbog navodne homofobnosti napala gej zajednica, te Živjeti i umrijeti u Los Angelesu, radi kojeg ga je Michael Mann tužio zbog navodnog plagiranja njegove tv-serije Poroci Miamija) koji su kasnije stekli kultni status, ali u njihovo premijerno vrijeme kritika ih je satrla, a publika odbacila, tako da je Friedkin nepovratno izgubio status prvorazrednog autora i počeo tonuti u zonu beznačajnosti.
Tek mnogo kasnije, kad se vratio svojim nezavisnim ishodištima s kraja 1960-ih (Rođendanska zabava, Noć kad je nastao striptiz, Dečki iz benda) i polučio dva nezavisna, vrlo uznemirujuća ostvarenja bazirana na kazališnim komadima uglednog Tracyja Lettsa, Kukce (2006.), sa svjetskom premijerom u Cannesu, i Ubojitog Joea (2011.), premijerno prikazanog na festivalu u Veneciji, podsjetio je na svoje davne potencijale. Trajno zainteresiran za likove razdirane unutarnjim previranjima i za turobno lice čovjeka i svijeta, uvijek svjestan da je film primarno slika (i zvuk), a ne priča, William Friedkin u kinematografiju je ušao ambiciozno i brzo postigao ogroman i zaslužen uspjeh, ali brzo je i pao, trudeći se poslije vratiti na staze respekta i slave, što mu nažalost uglavnom nije uspijevalo.