Američki glumac čija se bogata i raznolika karijera proteže od sredine četrdesetih do devedesetih prošloga stoljeća. Kao uspješan košarkaš u srednjoj školi primio je sportsku stipendiju za Sveučilište New York, ali studij nije nastavio. U devetnaestoj godini nastupa u lokalnim kazalištima i u cirkuskim točkama, ali zbog ozljede je 1939. godine morao odustati od te karijere. Ulaskom Amerike u Drugi svjetski rat, pridružio se vojsci gdje je služio u zabavljačkoj trupi do 1945. godine. Nakon završetka rata, dobio je ulogu u brodvejskoj predstavi A Sound of Hunting. Zahvaljujući toj ulozi ponuđena mu je prva filmska u Desert Fury (1947.) Lewisa Allena. No, u kina prvo izlazi njegov kasniji film Ubojice (The Killers, 1946.) Roberta Siodmaka gdje mu je partnerica bila Ava Gardner. Dobivši sjajne kritike, dalje glumi zatvorenika u Brute Force (1947.) Julesa Dassina te nastupa u noir filmovima Sorry, Wrong Number (1948.) Anatolea Litvaka i Criss Cross (1949.) Roberta Siodmaka. Ponovno ujedinjuje akrobatske talente s Nickom Cravatom u avanturističkim filmovima Plamen i strijela (The Flame and the Arrow, 1950.) Jacquesa Tourneura i The Crimson Pirate (1952.) Roberta Siodmaka. Nakon uloge alkoholičara u Come Back, Little Sheba (1952.) Daniela Manna, uslijedio je golem uspjeh s filmom Odavde do vječnosti (From Here To Eternity, 1953.) Freda Zinnemana s legendarnom ljubavnom scenom njega i Deborah Kerr na plaži. Uloga mu je donijela i prvu nominaciju za Oscara. Godine 1954. odglumio je posljednjeg Apaša u istoimenom vesternu Roberta Aldricha, a potom revolveraša uz Garya Coopera u idućem vesternu Vera Cruz (1954.) istog redatelja. Glumio je s Annom Magnani u Tetoviranoj ruži (The Rose Tattoo, 1955.) Daniela Manna, a s Tonyem Curtisom i Ginom Lollobrigidom u Trapezu (Trapeze 1956.) koji mu je donio Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Berlinu. Nakon suradnje s Katharine Hepburn u The Rainmaker (1956.) Josepha Anthonya, s Kirkom Douglasom nastupio je u poznatom vesternu Obračun kod O.K. korala (Gunfight at the O.K. Corral, 1957.) Johna Sturgesa. Ponovno surađuje s Tonyjem Curtisom u noiru Sweet Smell of Success (1957.) Alexandera Mackendricka, udružuje snage s Clarkom Gableom u Run Silent Run Deep (1958.) Roberta Wisea, a s Audrey Hepburn u westernu Nepomirljivi (The Unforgiven, 1960.) Johna Houstona. Već 1958. godine Lancaster je dobio zvijezdu na Stazi slavnih u Hollywoodu. Dvije godine kasnije, za glumu u drami Elmer Gantry (1960.) Richarda Brooksa osvojio je Oscara i Zlatni globus. Pojavio se u manjoj ulozi u povijesnoj drami Suđenje u Nürnbergu (Judgment at Nuremberg, 1961.) Stanleya Kramera i potom ostvario zapaženu ulogu u Ptičaru iz Alcatraza (Birdman of Alcatraz, 1962.) Johna Frankenheimera koja mu je donijela Volpi Cup za najboljeg glumca na filmskom festivalu u Veneciji 1962. godine i nagradu britanske Akademije za film i televiziju (BAFTA) za najboljeg stranog glumca 1963. godine. Surađivao je s talijanskim redateljem Luchinom Viscontijem u filmu Gepard (Il gattopardo, 1963.) i obnovio suradnju s Johnom Frankenheimerom u Sedam dana u svibnju (Seven Days in May, 1964.) i The Train (1964.). Opet nastupa u vesternima u Profesionalci (The Professionals, 1966.) Richarda Brooksa i Lovci na skalpove (The Scalphunters, 1968.) Sydneya Pollacka, a ostvaruje zapažen nastup u The Swimmer (1968.) koji je izdvojio i kao svoj najdraži film u karijeri. Iz sedamdesetih značajne su uloge u komercijalno uspješnom trileru Aerodrom (Airport, 1970.) Georgea Seatona (sam je taj film smatrao smećem), vesternu Ulzanin prepad (Ulzana's Raid, 1972.) Roberta Aldricha, Gruppo di famiglia in un interno (1974.) Luchina Viscontija, 1900 (1976.) Bernarda Bertoluccija i trileru Twilight's Last Gleaming (1977.) Roberta Aldricha. Već polako na zalasku karijere ostvaruje još jedan velik uspjeh glavnom muškom ulogom u filmu Atlantic City (1980.) koja mu donosi brojne nagrade, između ostalog talijansku nagradu David di Donatello za najboljeg stranog glumca 1981. godine i nagradu BAFTA 1982. godine. Tijekom osamdesetih počinje nastupati u televizijskim filmovima i serijama, ali ostvaruje i zapaženu ulogu u kino filmu Lokalni junak (Local Hero, 1982.) Billa Forsytha. Među posljednjim ulogama je ona u televizijskom filmu The Phantom of the Opera (1990.) Tonya Richardsona. Osim glume, bio je uspješan producent udruživši se s Haroldom Hechtom koji ga je i doveo u Hollywood. Hecht je već od 1948. do 1951. godine producirao tri Lancasterova filma sa svojom Norma Productions, a zajedno su potom osnovali produkcijsku kuću Hecht-Lancaster unutar koje je snimljen Kiss the Blood Off My Hands (1948.) te brojni idući filmovi u kojima je nastupio Lancaster. Uskoro im se pridružio scenarist James Hill čime je nastao Hecht-Hill-Lancaster. Kao neoavisna holivudska produkcijska kuća uspješno su radili tijekom pedesetih na brojnim filmovima. Jedan od razloga osnivanja bila je veća sloboda koja je Lancasteru omogućavala slobodniji i raznolikiji izbor uloga. Odabirući ozbiljnije uloge, u drugom dijelu svoje karijere Lancaster se potvrdio i kao kvalitetan karakterni glumac. Iako je njihova produkcijska kuća prestala s radom 1960. godine, Hecht i Lancaster su dvanaest godina kasnije opet zajedno producirali Oružani prepad. Kasnih šezdesetih Lancaster je sa scenaristom Rolandom Kibbeeom osnovao produkcijsku kuću Norlan Productions, a okušao se i u režiji snimivši, produciravši i glumeći u The Kentuckian (1955.) te The Midnight Man (1974.) u kojem mu je Kibbee bio koredatelj i koscenarist.