CAST:
John Wayne,
James Stewart,
Vera Miles,
Lee Marvin,
Edmond O'Brien,
Andy Devine

SCRIPT:
James Warner Bellah,
Willis Goldbeck

PHOTOGRAPHY:
William H. Clothier

MUSIC:
Cyril J. Mockridge

EDITING:
Otho Lovering

SCENOGRAPHY:
Sam Comer,
Darrell Silvera

COSTUMES:
Edith Head,
Ron Talsky

Synopsis:

Senator Ransom Stoddard sa suprugom Hallie stiže s Istoka u mjesto Shinbone na Divljem zapadu, na sprovod Toma Doniphona, čovjeka s kojim su on i Hallie nekad bili bliski i koji im je mnogo pomogao. Na poticaj lokalnog urednika novina Stoddard se prisjeća kako je kao nadobudni mladi pravnik prije mnogo godina stigao u Shinbone, i kako su se njegovo znanje i moralnost pokazali ništavnima u sukobu s okorjelim odmetnikom Libertyjem Valanceom.

Dragocjena podrška tada mu je bio neustrašivi rančer Doniphon, zaljubljen u djevojku Hallie u koju se zagledao i Stoddard kad je zajedno s njom radio u kuhinji lokalnog restorana, jedinom mjestu gdje je mogao dobiti posao… 
 

Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea pretposljednji je vestern Johna Forda, jednog od najuglednijih autora tog ikonskog američkog žanra. Riječ je o jednom od najambicioznijih vesterna svih vremena, ali, bez obzira na pripadnost tom tradicionalnom žanru, i jednom od ključnih filmova modernizma zvučnog razdoblja. Ford je, naime, njime transcendirao žanrovske okvire modernističkim elementima i zajedno s recimo Hitchcockovim velikim filmovima tog vremena (prijelaz 1950-ih na 1960-e), osobito Psihom, utro put onom što će se kasnije nazvati postmodernizmom kao spojem klasičnonarativne i žanrovske (popularne/populističke) dimenzije s jedne strane, a s druge modernističkim stilsko-sadržajnim slojem.

Oblikovno, Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea moderno je, moglo bi se reći conradovski (odnosi se na Josepha Conrada i njegove pripovjedne eksperimente prije svega u romanima Srce tame i Lord Jim) narativno postavljen po principu velike jezgrene retrospekcije glavnog lika senatora Stoddarda unutar koje drugi protagonist, rančer Doniphon, ima vlastitu retrospekciju; idejno-sadržajno pak, film politički provokativno (osobito za ono vrijeme) propituje odnos povijesne stvarnosti i povijesne fikcije, istine i legende, zbilje i mita. Osim toga riječ je o filmu tajne, ali u pozadinskom sloju i o ljubavnom filmu o trokutu jedne žene i dvojice muškaraca, pri čemu ona obojicu voli kao i oni nju. Taj ljubavni sloj često je bio podcijenjen ili previđen u interpretaciji filma, a zapravo čini Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea jednim od najpotresnijih ljubavnih filmova svog vremena.

Suvremena američka kritika nije u tom kasnom Fordovom ostvarenju prepoznala iznimnu vrijednost, pa je tako, na kraju krajeva, nominiran samo za jednog Oscara, i to onog sasvim sporednog za crno-bijelu kostimografiju. Ali zato je nepravdu ispravila europska, pa i američka autorska kritika, osobito kasnija, koja je u Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea prepoznala jedan od ključnih filmova u razgradnji klasične (hollywoodske) naracije, a nerijetko se danas on nađe, sasvim zasluženo, i na listama najboljih filmova svih vremena. Godine 2007. uvršten je u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice kao djelo od posebnog značaja.

Autor komentara: Damir Radić

b/w, 123'