SCRIPT:
Dziga Vertov

PHOTOGRAPHY:
Mikhail Kaufman

EDITING:
Dziga Vertov

Synopsis:

Tijekom jednog ljetnog dana u Moskvi snimatelj kao da je kamerom sveprisutan u svim segmentima života velike urbane sredine. Nakon što se kinooperater pripremi za projekciju filma, snimateljeva kamera neprestano se kreće i opisuje sve javne i privatne detalje svakodnevice, od tvorničkih dimnjaka preko mostova i kupališta do snimaka napravljenih iz jurećeg automobila te s motocikla. Snimatelj leži na željezničkoj pruzi te snima vlak koji se velikom brzinom približava kameri, a ta je kamera prisutna i na grobljima, pri sprovodima, u bolnicama, u rodilištima, na sportskim natjecanjima, na ulicama i trgovima na kojima bilježi i buđenja skitnica u parkovima te probe glazbenika, ali i u interijerima u kojima snima jutarnji ritual i odijevanje mlade žene. Prizori moskovske svakodnevice nižu se sve do zalaska sunca, kad se snimatelj vraća u kino-dvoranu s početka te počinje projekcija filma.

Remek-djelo poljsko-sovjetskog scenarista i redatelja Dzige Vertova, autora i teoretičara dokumentarnog filma pravim imenom Denis Abramovič Kaufman, iznimno je ostvarenje realizirano s težnjom istraživanja čiste suštine filma, snimanja i dokumentiranja ljudskog života i djelovanja u formi pokretnih slika. Djelo koje je u izboru uglednog britanskog časopisa Sight & Sound 2014. proglašeno najboljim dokumentarnim filmom svih vremena, jedan je od najznačajnijih nijemih filmova uopće, remek-djelo ruskog konstruktivizma, optičko-montažni filmski eksperiment podnaslovljen kao Izvadak iz snimateljskog dnevnika. Iako deklarativno opisuje jedan dan u životu Moskve, sniman je i u Kijevu, Harkovu i Odesi. Prema riječima autora, Čovjek s filmskom kamerom je "eksperiment u filmskoj komunikaciji bez pomoći međunaslova, scenarija, kazališta, scenografije i glumaca", s ciljem "kreiranja istinski međunarodnog, apsolutnog jezika filma koji se temelji na njegovu potpunu odvajanju od jezika kazališta i književnosti". Vertov je uz pomoć supruge, montažerke Jelisavete Svilove, i brata, snimatelja Borisa Kaufmana, u njemu do savršenstva doveo svoju revelacijsku teoriju "kina-oka", a osim što je riječ o autoreferencijalnom djelu koje - prikazivanjem samog čina snimanja i montiranja, kao i gledanja filma - nastoji otkriti proces vlastita nastanka, posrijedi je i paradigmatski primjer tzv. simfonije velegrada. Ostvarenje koje funkcionira i kao promidžbeni film u slavu novog komunističkog društva odlikuju za vrijeme nastanka iznimna tehnička inovativnost, usporene snimke, dvostruke ekspozicije, montažne skokove, podijeljeni ekran i dr. Film je strukturiran na ritmičkom asocijativnom nizanju i kontrastiranju snimljenih fragmenata, s naglaskom na snimanje i montiranje kao stvaralačke postupke.

b/w, 68'