CAST:
Bibi Andersson,
Harriet Andersson,
Gunnel Lindblom,
Gunnar Björnstrand,
Erland Josephson,
Stig Engström

SCRIPT:
Mai Zetterling,
David Hughes

PHOTOGRAPHY:
Rune Ericson

MUSIC:
Michael Hurd

EDITING:
Wic Kjellin

COSTUMES:
Ulla-Britt Söderlund

Synopsis:

Nastupajući u  kazališnoj adaptaciji Lizistrate, tri glumice (Liz, Marianne i Gunilla) u licima koje interpretiraju počinju prepoznavati svoje različite ženske „uloge“ – supruge, majke i ljubavnice – u stvarnome životu. Tijekom turneje po švedskim gradovima, njihov odnos prema publici i muškarcima izvan pozornice sve će se više nadahnjivati pobunom antičkih žena protiv muških ratova u Aristofanovoj komediji. 
 

*     *     *
Premda se nikada nije deklarirala kao feministkinja, švedska glumica u međunarodnim produkcijama, a kasnije redateljica Mai Zetterling (1925‒1994) svojim je autorskim filmovima iz šezdesetih godina prošloga stoljeća u kritičkim krugovima zacementirala status pionirkinje feminističkoga filma i izvan granica svoje nacionalne kinematografije. Nakon Ljubavnog para (1964) i kontroverznih Noćnih igara (1965), tome su osobito pridonijele njezine Djevojke iz 1968, uvelike zrcaleći antiratna, kontrakulturna i anarhoidna raspoloženja turbulentne godine svojega nastanka. Pritom je, u paralelnom prikazu dinamičnog (javnog) kazališnog i učmalog privatnog života triju protagonistica, preuzela i jezgru Bergmanova glumačkog postava – od Bibi Anderson (Liz), njezine prezimenjakinje Harriet (Marianne), Gunnel Lindblom (Gunilla), u (sporednoj) muškoj pratnji Gunnara Björnstranda i Erlanda Josephsona ‒ primjenjujući modernistički narativni protokol „mrežne naracije“ iz ranijih filmova, kojim dodatno usložnjava i razigrava temeljni format „kazališta unutar filma“, odnosno (ženske) suvremenosti uokvirene kazališno uprizorenom povijesnom fikcijom.

U toj dinamičnoj i vješto režiranoj međuigri različitih fikcijskih sastavnica i slojeva, drama na pozornici opetovano se prepliće s prizorima svakodnevice triju frustriranih protagonistica. U fazi „buđenja“ posredovanog Aristofanom taj se intimni „poredak“  priziva unutarnjim ženskim glasovima i efektnim flešbekovima žena na njihov „(izvan)bračni život“; u trenucima buntovnog osvještavanja tijekom turneje (kao svojevrsnog bijega od intimnog zatočeništa) istjeruje se i „minira“ provocirenjem pasivne publike, libertinskim ekscesima, fantazijama i sanjarijama.

Ne čudi da je ovu, istodobno ironičnu i apsurdistički komičnu, pustolovinu ženskog „oslobađanja“ Mai Zetterling prigrlila, među ostalim i filozofska „majka“ suvremenog feminizma Simone de Beauvoir zapisujući: „...ovaj nas film dirne ljepotom svojih krajolika, svojom poezijom i nadasve suptilnom nježnošću kojom nam se prikazuju ženska lica“. A nedavno preminula hrvatska filmologinja Janica Tomić, koja se Zetterling posvećivala u svojim akademskim predavanjima i svježe objavljenoj knjizi eseja o švedskom filmu Žive slike, Djevojkama se divila kao suptilnoj orkestraciji vremenskih slojeva i subjektivnih vizija, posebno ističući umijeće redateljice da „serijalnim nizom fikcija u koncentričnim krugovima (...) predstavi svu problematiku provodne teme filma, privatnog-kao-političkog“.

Kolegici Janici Tomić posvećujemo projekciju ovoga filma.

Autorica komentara: Diana Nenadić
 

Ulaznice za projekciju 29. 01. u 21:00 moguće je kupiti online OVDJE ili na blagajni KIC-a sat vremena prije početka.

b/w, 100'