CAST:
Barbara Stanwyck (Kay Arnold),
Ralph Graves (Jerry Strong),
Lowell Sherman (Bill Standish),
Marie Prevost (Dot Lamar),
Nance O'Neil (gđa. John Strong)

SCRIPT:
Jo Swerling

PHOTOGRAPHY:
Joseph Walker

MUSIC:
C. Bakaleinikoff

EDITING:
Maurice Wright

Synopsis:

Bogataški sin Jerry Strong želi postati slikar. Jedne večeri upozna Kay Arnold koja mu se predstavi kao djevojka za zabave. Jerry osjeti u njoj nešto posebno i ponudi joj da mu bude model za planiranu sliku pod naslovom Nada. Na prvoj slikarskoj sesiji on obriše šminku s njezina lica sa željom da dopre do njezine prave prirode. Njegov prijatelj Bill Standish, vječni zabavljač i pijanica, zaključi da Kay izgleda dobro baš takva kakva jest i pozove je na krstarenje do Havane, što ona otkloni. Družeći se s Jerryjem, Kay se zaljubi u njega, a on joj uzvraća osjećaje, no njegov otac, željeznički tajkun, protivi se njihovoj vezi te zatraži od sina da se vjenča za svoju višegodišnju zaručnicu Claire Collins…

Dokoličarke su peti zvučni film Franka Capre i prvi nad kojim mu je studio Columbia, preko svog čelnika Harryja Cohna, prepustio potpunu kreativnu kontrolu. Capra je sam scenaristički adaptirao broadwaysku uspješnicu Davida Delasca iz 1924., no konačnu je verziju napisao newyorški dramatičar Jo Swerling kojeg je Cohn doveo u Hollywood. Na audiciji za glavnu ulogu tada mlada i malo poznata Barbara Stanwyck ostavila je slab dojam na Capru, no kad se rasplakana vratila kući svom suprugu, još slabije poznatom glumcu, on je nazvao Capru i poslao mu Barbarin testni snimak za Warner Bros. koji je režisera impresionirao te je nagovorio Cohna da odmah potpiše ugovor s njom. Na snimanju Stanwyck je bila neraspoložena na probama s drugim glumcima, a Capra je odmah uočio da čitavu sebe daje u prvom tejku, dok je u repeticijama znatno slabija. Stoga je s njom snimao bez proba i ponavljanja, objasnivši joj u garderobi što od nje želi u svakoj sceni odnosno kadru, a ona je to onda savršeno izvodila. Po njegovim vlastitim riječima toliko su dobro zajedno kliknuli i on je bio je toliko oduševljen njome da bi je oženio da već oboje nisu bili vjenčani. Iznimno zadovoljan filmom, koji je istovremeno snimio u zvučnoj i nijemoj verziji (jer u to je vrijeme bilo još dosta kina koja nisu prešla na zvučnu tehnologiju), a i na temelju dobrih reakcija kritike i publike, Capra je bio siguran da će on i Stanwyck dobiti oscarovske nominacije, međutim to se nije dogodilo. Capra i Cohn bili su toliko ogorčeni time da su Akademiji napisali protestno pismo, rezultat čega je bilo Caprino primanje u članstvo Akademije. Dokoličarke su najznačajnije kao prva velika uloga jedne od najvećih zvijezda i jedne od najosebujnijih glumica klasičnog Hollywooda, Barbare Stanwyck, s kojom je Capra kasnije još četiri puta surađivao, ali gledatelji će moći uživati i u odličnoj režiji te sjajnoj fotografiji Caprina dugogodišnjeg suradnika Josepha Walkera. Uostalom, da nije riječ o izvanrednom, iako danas malo poznatom ostvarenju iz opusa velikog autora, američka Kongresna knjižnica ne bi trajno čuvala obje (nijemu i zvučnu) verzije filma.

b/w, 95'