CAST:
Michel Piccoli (papa),
Jerzy Stuhr (glasnogovornik),
Renato Scarpa (kardinal Gregori),
Franco Graziosi (kardinal Bollati),
Camillo Milli (kardinal Pescardona)

SCRIPT:
Nanni Moretti,
Francesco Piccolo,
Federica Pontremoli

PHOTOGRAPHY:
Alessandro Pesci

MUSIC:
Franco Piersanti

EDITING:
Esmeralda Calabria

Synopsis:

Nakon smrti pape, u Vatikanu započinju konklave za izbor novog poglavara katoličke crkve. Prvi krug izbora završava puštanjem crnog dima, jer nijedan od kandidata ne uspijeva postići kvorum. Ipak, nakon nekoliko krugova naposljetku biva izabran kardinal Melville, iako on prije toga nije smatran favoritom. No kad nastupi trenutak njegova javnog proglašenja novim papom, pred vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra i kardinalom protođakonom spremnim za objavu imena novog pape kardinal Melville doživi napad panike i ne uspije se pojaviti na balkonu. Želeći izbjeći neugodna novinarska pitanja i znatiželju javnosti, glasnogovornik Svete Stolice objavi da je novi prvosvećenik osjetio potrebu za povlačenjem u molitvu i dubokim promišljanjem prije preuzimanja službe. Kad i nakon nekoliko sati izostane prvo službeno pojavljivanje novog pape, zbog čega se ne može okončati ceremonija izbora, predstavnici kardinalskog zbora zabrinuti krizom i depresijom novog pape u pomoć pozovu psihijatra Brezzija. Njega, pak, muči nedavni razvod od supruge koja mu je bila i kolegica te koja se osjećala inferiornom, a kao za nevolju, ne smije ni znati s kim će razgovarati. Dok Brezzija muči višednevna izolacija i dugotrajno čekanje, sve će se dodatno zakomplicirati kad se kardinal Melville, uspjevši umaknuti nadzoru kardinala i švicarske garde, iskrade iz Vatikana te kad krene u razgledavanje Rima.

Godine 2011. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, iste godine nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg europskog glumca (Michel Piccoli) i najuspjelije produkcije, te sljedeće godine od 11 nominacija za prestižnu talijansku filmsku nagradu David di Donatello nagrađena također za najboljeg glumca i produkciju, kao i za najuspjeliju kostimografiju, humorna egzistencijalna drama suscenarista i redatelja Nannija Morettija u vrijeme premijernog prikazivanja izazvala je prosvjede nekih Vatikanu bliskih medija. U listu Avvenire redatelj je tako optužen da blagim humornim pristupom Petrovu namjesniku na Zemlji podriva „stijenu na kojoj je Isus utemeljio svoju crkvu“, a postavljeno je i pitanje zašto bi katolici ikakvu pozornost pridavali filmu koji vrijeđa njihove vjerske osjećaje, te ga tako podupirali. No takve su zamjerke i pitanja bila sasvim promašena, jer je posrijedi ostvarenje koje baš ništa i nikoga ne podriva niti vrijeđa. Upravo suprotno, čini se da je autor odlučio namjerno ublažiti svoje stavove i film osloboditi bilo kakve kritike te idejne ili ideološke tezičnosti, zbog čega ga se u medijima nazivalo novopečenim ministrantom koji se „prodao“ i izdao vlastite gledatelje. Djelo koje nekim elementima zapleta asocira na oskarovca Kraljev govor posve benigno i ne osobito duboko zadire u suštinska pitanja sposobnosti i spremnosti na potpunu predanost vjeri i služenju Bogu, isključivo u smislu propitkivanja čvrstine i dubine vlastite religioznosti pape te njegova pristajanja na odricanja od malih ljudskih slabosti i sitnih zadovoljstava. Tijekom filma pred gledateljima se tako postupno profilira osobnost nesigurnog, plahog, blagog i sumnjama mučenog izabranog pape koji se s nostalgijom sjeća mladosti i građanskog života. Istodobno se daje i grupni portret kardinalskog zbora sastavljenog od redom bezazlenih, djetinje zaigranih i krajnje dobrodušnih ljudi koji uživaju u neuobičajenoj situaciji i neočekivanoj igri loptom. I na to se svode sva provokativnost i realno nepostojeća subverzivnost Morettijeva filma, na oslikavanje sasvim ljudskih želja visokog svećenstva da izbjegne dodatne dužnosti i odgovornosti, i na još ljudskije preispitivanje vlastite nutrine i odanosti vjeri.

color, 102'