Love

feature film, romantic drama, France, Belgium, 2015

DIRECTED BY: Gaspar Noé

Love

CAST:
Aomi Muyock (Electra),
Karl Glusman (Murphy),
Klara Kristin (Omi),
Ugo Fox (Gaspar),
Juan Saavedra (Julio),
Gaspar Noé (Noe),
Benoît Debie (Yuyo)

SCRIPT:
Gaspar Noé

PHOTOGRAPHY:
Benoît Debie

EDITING:
Denis Bedlow,
Gaspar Noé

Synopsis:

Mladi Amerikanac Murphy na studiju je filma u Parizu, odakle je njegova francuska djevojka Electra. Jednog dana upoznaju još mlađu Dankinju Omi i upuste se s njom u seksualni odnos utroje, kako bi unijeli dodatno uzbuđenje u svoj ljubavni život. No kasnije se Murphy tajno prepušta samostalnom odnosu s Omi koja ostaje trudna, zbog čega ga Electra napušta i nestaje…

Desetak godina nakon tada vrlo provokativnog filma 9 pjesama Michaela Winterbottoma, u kojem se kroz pjesme i eksplicitne seksualne prizore prati ljubavna priča američke studentice u Londonu i britanskog znanstvenika, nepokolebljivo kontroverzni Gaspar Noé u svom se filmu Ljubav seksualno eksplicitno pozabavio ljubavnim odnosom američkog studenta filmske režije u Parizu i njegove francuske djevojke. Oba filma referiraju se na znameniti Godardov debi Do posljednjeg daha, u kojem su u Parizu ljubav dijelili američka djevojka (Jean Seberg) i francuski mladić (Jean-Paul Belmondo), i gdje se umjesto seksualne eksplicitnosti odgovaralo na egzistencijalistička pitanja poput onog što bi protagonist izabrao između boli i ništavila. Noéovi filmovi redovno su osovljeni oko neke stožerne točke (ili točaka) provokacije i subverzije, seks i nasilje, eros i thanatos u središtu su njegova interesa, onirički premazi također, a Ljubav je iznimka utoliko što nekog velikog nasilja u njoj nema, a smrt je zamijenila tuga zbog tajanstvenog nestanka voljene osobe. Oniričnost je vrlo prisutna, kako u vizualnim stilizacijama tako i u nekronološkoj naraciji, a seksa ima više nego ikad ranije, štoviše Ljubav je film s najviše eksplicitnih seksualnih prizora izvan domene pornografske produkcije u dosadašnjoj povijesti kinematografije. Motivi kojima se pritom Noé bavi nisu naročito originalni – do opasnih pukotina između dvoje zaljubljenih dolazi nakon zajedničkih seksualnih eksperimenata, jer su međusobno ljubomorni na seksualno uživanje onog drugog s trećim ljudima, a potpuni raskol nastaje kad zajednička partnerica za menage a trois postane njegova stalna (tajna) ljubavnica s kojom dobije dijete. Međutim, s druge strane, dizajn filma je fascinantan, glazba sjajna, a troje glavnih glumaca (djevojke su bile naturščici debitanti, dok je mladić imao malo glumačko iskustvo, a ulogu je dobio nakon što je pred jednom ženom, za koju će se ispostaviti da je Noéova prijateljica, izjavio da mu je prethodni autorov rad Ulaz u prazninu najbolji film koji je ikad vidio) raznovrsno lijepi i privlačni, tako da je temeljna uže estetska razina djela zadovoljena, što je u ovakvom ostvarenju bitno. Ako u filmu ima tragova godardovskog ludizma, onda su oni prije svega u Noéovoj posvemašnjoj zafrkanciji s pojmom art-filma, pretpostavljenim gledateljima i samim sobom kao autorom (po svemu tome srodan je s određenim ostvarenjima Larsa von Triera), a može se dodati i ironija spram odnosa Amerike i Francuske (Evrope). Ljubav je premijerno, izvan konkurencije, prikazana na festivalu u Cannesu, gdje je bila nominirana za Queer palmu.

color, 135'