CAST:
Melanie Mayron (Susan Weinblatt),
Eli Wallach (rabin Gold),
Adam Cohen (dječak na bar mitzvi),
Anita Skinner (Anne Munroe),
Jean De Baer (Terry)

SCRIPT:
Vicki Polon

PHOTOGRAPHY:
Fred Murphy

MUSIC:
Michael Small

EDITING:
Suzanne Pettit

Synopsis:

New York. Susan Weinblatt i Anne Munroe dugogodišnje su sustanarke i prijateljice. Susan se bavi fotografiranjem vjenčanja i bar micvi, angažmanima koje joj osigurava rabin Gold, ali želja joj je posvetiti se umjetničkom fotografiranju i od toga živjeti, no za sad je prisiljena obavljati sitne i rutinske foto-poslove jer mora svaki mjesec platiti stanarinu. Anne pak ima pjesničke ambicije, a u Susan vidi neku vrstu uzora. Dok se spremaju useliti u novi stan, Anne obavijesti Susan da se ipak neće preseliti jer se odlučila udati za svog dečka Martina. Susan tu novost prima gorkoslatko – s jedne je strane sretna zbog prijateljice, s druge nije sigurna da joj se sviđa to što se Anne toliko vezala za Martina…

Tri godine nakon vrlo zapaženog te za Oscara i Zlatni globus nominiranog dugometražnog dokumentarca Druga strana neba: Kineski memoari, koji je 1975. režirala zajedno sa slavnom glumicom Shirley MacLaine, nezavisna snimateljica Claudia Weill uspjela je napokon dovršiti svoj dugometražni igrani debi koji je počela snimati iste godine. Riječ je o ostvarenju Prijateljice, isprva zamišljenom kao 30-minutni film s financijskom potporom Američkog filmskog instituta, no nakon što je dovršila uradak, Weill je odlučila proširiti dijelom autobiografski temeljenu priču koju je napisala sa scenaristicom Vicki Polon. Kratki film će se tako pretvoriti u prvih sedam minuta dugometražnog filma koji su s 80 tisuća dolara odlučili poduprijeti Nacionalna zadužbina za umjetnost i Vijeće za umjetnost države New York, što je Prijateljice učinilo prvim američkim nezavisnim dugometražnim igranim filmom financiranim novcem iz javnih fondova. Doduše, taj budžet pokazat će se nedostatnim pa će Weill biti prisiljena potražiti privatne investitore, što će produkciju produljiti za dodatnih godinu dana. Nakon što je film završen, autorica (ujedno i producentica) prodat će prava na svjetsku distribuciju jednoj od vodećih hollywoodskih filmskih kuća Warner Brothers, a uz to s njom potpisati ugovor za režiranje još dva filma. Prijateljice su premijerno prikazane na uglednom festivalu u Rotterdamu, potom na najslavnijem svjetskom filmskom festivalu u Cannesu, a na prestižnom festivalu u Locarnu film je dobio nagradu za najbolju glumicu, dok se na vodećem sjevernoameričkom festivalu u Torontu okitio nagradom publike. I kritike su bile i više nego povoljne; u najvažnijem američkom stručnom filmskom časopisu Varietyju pisalo je da je riječ o „toplom, emocionalnom i na trenutke mudrom filmu o prijateljstvu koji zaslužuje široku publiku“, te da je to „rad tehnički vješte i sigurne redateljice“. Čuveni chicaški kritičar Gene Siskel također je dao podršku: „krasan mali film“ koji „igra svoju dramu u epizodičnom evropskom stilu – male vinjete što se razvijaju u vremenu“. Ipak, najveće komplimente Prijateljicama uputio je znameniti autor „2001. Odiseje u svemiru“ i drugih remek-djela, Stanley Kubrick; upitan interesiraju li ga novi putovi koje su u Hollywoodu otvorili autori poput Coppole, Schradera, Scrorsesea ili De Palme, legendarni sineast je odgovorio: „Mislim da je jedan od najzanimljivijih hollywoodskih filmova, zapravo ne hollywoodskih, američkih filmova koje sam gledao u zadnje dulje vrijeme, Prijateljice Claudie Weill. Mislim da je taj film jedan od vrlo rijetkih američkih filmova koje bih usporedio s ozbiljnim, inteligentnim, osjetljivim pisanjem i stvaranjem filmova koje pronalazite kod najboljih europskih redatelja. (…) Svakako mislim da je to predivan film. Čini se da ne kompromitira unutarnju istinu priče, znate, temu i sve ostalo ... Veliki je problem što filmovi sada toliko koštaju; u Americi je gotovo nemoguće snimiti dobar film - što znači da na njega morate potrošiti određeno vrijeme i imati dobre tehničare i dobre glumce, a da oni nisu jako, jako skupi. Ovaj film koji je radila Claudia Weill, mislim da je radila na amaterskoj osnovi; snimala ga je otprilike godinu dana, radeći dva ili tri dana u tjednu. Naravno da je imala veliku prednost, jer je imala sve vrijeme koje joj je trebalo da razmisli, da vidi što je učinila. Mislim da je film snimila izuzetno dobro ". Godine 2019. Prijateljice su uvrštene u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebne vrijednosti.

color, 88'