CAST:
John Lithgow (Carter / Cain / Dr. Nix / Josh / Margo),
Lolita Davidovich (Jenny),
Steven Bauer (Jack),
Frances Sternhagen (Dr. Waldheim),
Gregg Henry (Lt. Terri),
Tom Bower (Sgt. Cally),
Mel Harris (Sarah),
Teri Austin (Karen)

SCRIPT:
Brian De Palma

PHOTOGRAPHY:
Stephen H. Burum

MUSIC:
Pino Donaggio

EDITING:
Robert Dalva,
Paul Hirsch,
Bonnie Koehler

SCENOGRAPHY:
Barbara Munch

COSTUMES:
Bobbie Read

Synopsis:

Onkologinja Jenny Nix, supruga uglednog dječjeg psihologa dr. Cartera Nixa, postaje zabrinuta da joj je muž razvio nezdravu znanstvenu opsesiju njihovom kćeri Amy. Naime, on je proučava kao što znanstvenik proučava razvoj svoje kreacije. Jenny je pritom nesvjesna da njezin suprug pati od sindroma višestruke osobnosti.

Dr. Carter, naime, u sebi ima nekoliko ličnosti među kojima su nasilni sitni kriminalac Cain, sramežljivi sedmogodišnji dječak Josh i sredovječna dadilja Margo koja po svaku cijenu pokušava zaštiti ostale Carterove persone. Jenny namjerava napustiti Cartera zbog svog bivšeg dečka, udovca Jacka Dantea, s kojim se upustila u preljub…
 

Nakon što se desetak godina bavio drugim žanrovima, Brian De Palma 1992. vratio se psihološkom triler-hororu, prvi put nakon ostvarenja Body Double. Taj povratak istovremeno je značio i povratak De Palmi omiljenoj hičkokovskoj motivici - na motivu podijeljene persone zasniva se dakako jedan od ključnih Hitchcockovih filmova, Psiho. Zanimljivo je i da se film o kojem je riječ, Raising Cain, referira i na drugi ključni moderni triler-horor, iste 1960. godine kad i Psiho nastali Peeping Tom (Smrt u očima) Michaela Powella.

De Palma je polučio izuzetno uzbudljivo i sjajno režirano ostvarenje u kojem je John Lithgow, s kojim je ranije vrlo uspješno surađivao u Opsesiji i Blow Outu, dobio priliku za demonstraciju petersellerskovske sposobnosti utjelovljivanja različitih likova u istom filmu.

Film je u kinima imao umjeren uspjeh, dok su kritičari bili podijeljeni – neki su ga shvatili kao larpurlartistički tour de force gdje je sadržajni sloj  marginalan i de facto nevažan, dok se drugi nisu s tim složili pa su prigovarali nekonzistentnost i proizvoljnost scenarija. No većina se složila da je izvedba Johna Lithgowa antologijska. 

Autor teksta: Damir Radić

color, 94'