Eva razigrano provodi praznike sa suprugom Josefom u luksuznim toplicama u okruženju prirode. Beru bobice, igraju se s balonima, trče kroz šumu. Upoznaju i tajanstvenog usamljenika Roberta kojem iz džepa, prilikom igre, ispadne ključ. Eva ga pronađe i krene za njim da mu ga vrati. Stigne tako do njegova mjesta stanovanja te tamo pronađe torbu i u njoj štambilj za otiskivanje brojeva. Ubrzo nakon toga sazna da je pronađena još jedna žrtva neznanog ubojice žena, i da je na čelu imala žigom otisnut datum…
 

Nakon velikog odjeka njezinih kontroverznih Ivančica, Vera Chytilova nastavila je sličnim eksperimentalnim smjerom polučivši svoj drugi neoavangardistički uradak Jedemo plod rajskog drveća. Riječ je o labavom prenošenju priče o Adamu i Evi iz biblijske Knjige postanka u suvremeno doba, filmu iznimnog vizualnog, osobito kolorističkog bogatstva i fascinantnih optičkih efekata (snimatelj je, kao i na Ivančicama, bio autoričin suprug Jaroslav Kučera), ali i inventivne uporabe zvuka, što sve zajedno tvori jedinstveno psihodelično iskustvo (motiv ključa doima se kao referenca na slavni nadrealistički naslov Mreže posljepodneva Maye Deren).

Film je uvršten u glavni natjecateljski program festivala u Cannesu gdje se natjecao za Zlatnu palmu, dok je na festivalu u Chicagu dobio specijalnu nagradu žirija. Nakon sovjetskog gušenja praškog proljeća Vera Chytilova svojim beskompromisnim artističkim izborima i stavovima, koji su uključivali povezivanje maksimalne posvećenosti (slobodnoj) formi i afirmaciju anarhoidnog pogleda na pojedinca i društvo, postala je persona non grata u čehoslovačkoj kinematografiji, te je sljedeći film, standardnijoj naraciji daleko bližu Igru s jabukom, ostvarila tek sedam godina kasnije.

Autor komentara: Damir Radić