CAST:
Eddie Barth,
Irene Cara,
Lee Curreri,
Laura Dean,
Antonia Franceschi

SCRIPT:
Christopher Gore

PHOTOGRAPHY:
Michael Seresin

MUSIC:
Michael Gore

EDITING:
Gerry Hambling

Synopsis:

Mnogo prije popkulturne senzacije Glee nastaje glazbena drama Slava, njujorška priča koja prati skupinu mladih nadarenih adolescenta i, u neku ruku, outsidera dok pohađaju prestižnu Školu za izvedbene umjetnosti, od prijemnih ispita do same mature. Njihovi snovi, nesigurnosti, obiteljski pritisci i izazovi izlaze na vidjelo u različitim intenzitetima; među njima su klasne, rasne i čisto ljudske razlike koje ih dijele, ali ih sve objedinjuje želja za slavom u okviru potrebe za kreativnim izražavanjem. Filmom su prožete masovne, pretrpane scene koje su podjednako kaotične i koreografirane, montažno i glumački, poput točke Hot Lunch u školskoj menzi ili sekvence raznih satova glume, plesa i glazbe, koje se potom granaju u mreže naracija, slobodno ulazeći u pojedine narativne rukavce o pojedincima na pragu zrelosti (i razuma). Svi na neki način moraju pronaći svoj „x-faktor“, uz manje ili više odgojnih mjera, a nerijetko dolazi do izazivanja status quoa u instituciji koja, s jedne strane, ostaje vjerna svojoj tradiciji ali ne smije biti odveć rigidna prema novim izražajima.

Ideju za film producent David Da Silva dobio je nakon što je pogledao A Chorus Line, kazališni komad koji se gotovo potpuno odvija tijekom audicije plesača za ansambl, koji opet čini mozaik ukrštenih priča i perspektiva. Alan Parker tada je već imao uspješnicu za sobom, gangsterski mjuzikl Bugsy Malone, koji je bio specifičan po tome što su odrasle uloge igrali djeca (među ostalim i dvanaestogodišnja Jodie Foster, koja je tada glumila i u Scorseseovom Taksistu). Slava je dočekana s oduševljenjem kod američke kritike i publike – Oscare je film osvojio u kategorijama najbolje glazbe i originalne pjesme, naslovne Fame (ista će poslužiti kao uvodna špica za istoimenu televizijsku seriju koju će NBC producirati narednih šest godina, od 1982. do 1986.). Dvije godine nakon tog uspjeha Parker će se upisati u kanon i impresivnim, nadrealističkim filmom inspiriranim s progresivnim, psihodeličnim Floydovcima, Pink Floyd – The Wall.

Slava je dijete sedamdesetih i osamdesetih, ne samo u vidu radnje već i generalno stila montaže i snimanja; film gotovo da ne uzima ni trenutak za mirovanje – barem u prvome, energičnijem dijelu – i počesto širim planovima uokviruje pojedince u njihovim društvenim zadatostima. Uz određenu dozu surovosti i realističnosti manje privilegiranih društvenih slojeva, tipičnom za novoholivudski stil, svojim likovima osigurava prostor na velikome platnu koje ne bi imali u stvarnome životu. Ne preže od ozbiljnijih tema u ključu toga vremena – i inače uobičajenih u adolescentskom žanru, od seksualnosti i eksperimentiranja, obiteljskih pritisaka, sve do pobačaja – ali ih smješta unutar bogatog mozaika pojedinih priča koje do samoga kraja ostaju nerazriješene. Završetak ostaje namjerno otvoren, nesiguran koliko i život te sama karijera u umjetnosti, a srednjoškolsko doba, idealizirano, služi kao pilot-epizoda života u kojem se potrebno izboriti za svoje mjesto pod suncem.

Autor komentara: Miro Frakić
 

Ulaznice za projekciju 19. 07. u 21:00 moguće je kupiti online OVDJE ili na blagajni KIC-a sat vremena prije početka.

color, 134'