CAST:
Bill Murray (Don Johnston),
Julie Delpy (Sherry),
Heather Simms (Mona),
Brea Frazier (Rita),
Sharon Stone (Laura),
Jeffrey Wright (Winston),
Jessica Lange (Carmen)

SCRIPT:
Jim Jarmusch

PHOTOGRAPHY:
Frederick Elmes

MUSIC:
Mulatu Astatke

EDITING:
Jay Rabinowitz

Synopsis:

Don Johnston nekadašnji je zavodnik s mnogo ljubavnih veza, a sada, nakon što je zaradio velik imutak u kompjuterskoj industriji, želi živjeti smirenim umirovljeničkim životom. Međutim, baš u trenucima kad ga napušta aktualna djevojka Sherry, Don primi anonimno pismo u kojem ga jedna od njegovih bivših ljubavi obavještava da s njom ima sina koji je napunio 19 godina i možda je zainteresiran da ga upozna. Susjed Winston, ljubitelj detektivskih romana i sam amaterski detektiv, nagovara Dona da istraži koja od njegovih bivših djevojaka mu je poslala pismo…

Slomljeno cvijeće pravi je jarmuschovski uradak. Kroz jednostavnu priču u formi filma ceste - u kojoj karakteristični jarmuschovski protagonist (otuđen i letargičan, no ovaj put u kasnim srednjim godinama i vrlo imućan) putuje Amerikom da bi kroz susrete s četiri žene koje su mu prije 20 godina bile djevojke pokušao saznati koja je od njih eventualna majka njegova navodnog sina – propituje se egzistencijalno stanje društvenih samoizopćenika, kulturni i medijski okoliš Amerike u svojoj raznovrsnosti i implicitnoj nametljivosti, priroda žanra (ovaj put detektivskog trilera). Junak filma, 'ostarjeli Don Juan' znakovita imena Don Johnston (jasna referenca na seks simbol 80-ih Dona Johnsona, koju primjećuje više likova u filmu, kao što više njih povlači paralelu između Dona i Don Juana, a u oba slučaja na djelu je jarmuschovska igra riječi i referiranje na medijsko spoznavanje svijeta), pri njegovom će kraju iznijeti vlastitu životnu filozofiju o egzistenciji u vremenu, no isto tako će se naći 'nasukan' na samom, otvorenom kraju filma i to stoga što je popustio pod implicitnim društveno-medijskim pritiskom poželjne slike obiteljske egzistencije koju posreduje amaterski detektiv, Etiopljanin Winston. Taj lik otprilike odgovara onom kojeg je igrao Roberto Benigni u Pod udarom zakona - dakle dinamičan i entuzijastičan useljenik koji u Americi, sukladno njezinoj medijskoj samopromociji, vidi zemlju otvorenih mogućnosti, a svojim 'reprezentativnim' obiteljskim stanjem i odnosom spram obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici (oženjeni i marljivi otac petoro djece koji lakoćom radi od jutra do sutra) sjajno se uklapa, bez vlastite krivice, u poželjnu i podobnu društvenu shemu kojoj je Don kao samodostatni i neaktivni samac nezainteresiran za čvrsto obiteljsko strukturiranje suprotstavljen, baš kao što su to bili liku Roberta Benignija u Pod udarom zakona likovi koje su igrali Tom Waits i John Lurie. Winston je pritom zaražen i medijskom slikom žanrovskog junaka koja se nakon knjiga, filmova i televizije raširila i internetom, pa se uživljava u ulogu detektiva koji po internetskim uputstvima pokušava riješiti zagonetku Donova pisma u kojem ga nepoznata pošiljateljica, ili možda pošiljatelj, obavještava da ima sina za kojeg nije znao. To je pokretač koji će film odvesti u smjeru godardovsko-antonionijevski abortiranog trilera s blagim meditativno-metafizičkim dodirom, ali i dozom humora bliskoj Godardu i nezamislivoj Antonioniju. Jarmusch u toj koncepciji sustavno iznevjerava očekivanja klasične žanrovske naracije i na nju navikla gledatelja: znakoviti epizodisti koji bi u klasičnom trileru bili inicijatori novog fabularnog niza ili podzapleta, ovdje nestaju kako su se i pojavili, što je dvostruko motivirano. S jedne strane svjesnom (igralačko modernističkom) dekonstrukcijom žanra, s druge modernističkim poimanjem realizma koje želi autentično zahvatiti zbilju, pa preuzima iz nje uobičajene situacije ne želeći ih potčiniti dramatizaciji standardne narativne odnosno žanrovske obrade.

Jarmsuch je film kompozicijski skladno oblikovao, što je obilježje većine njegovih radova. Jezgru filma čine Donova putovanja davnim djevojkama, a čvrst okvir Donov dom, kao i onaj Winstonov, u kojima se, na ranije opisan način, njih dvojica karakterizacijski kontrapunktiraju, dok je u sjeni te interakcije Donov odnos s donedavnom družicom Sherry. Zanimljivo je da je svaki sljedeći Donov susret s bivšim partnericama - a oni idu u nizu od Laure preko Dore i Carmen do Penny - sve kraći i hladniji (dug Antonioniju), da bi naposljektu najkraći, ali, znakovito, najemotivniji, bio onaj s preminulom petom djevojkom Michelle kojoj je na grob donio cvijeće. Takvo je skraćivanje i kompozicijski skladno i narativno ekonomično, ali i psihološki sugestivno - upućuje na gašenje ionako krhke Donove nade za pronalaženjem ne nužno ili čak prvenstveno sina, nego nekog novog sadržaja u svom zamrlom življenju. Na samom kraju probuđena nada pretvorit će se u potpunu dezorijentiranost (sugeriranu brzom kružnom vožnjom kamere oko junaka), ali nakon svega Don ipak ima i neke razloge za zadovoljstvo. Na putu je imao dragocjene susrete s dvije osebujne, sasvim mlade, čarobno privlačne djevojke – erotski nesputanom teen slatkicom Lolitom (nomen est omen!) koja mu je posve obnažena ponudila sladoled, te prozračnom delikatnom cvjećaricom Sun Green, koja mu je previla rane. Staviti u isti film nimfetne glumice poput Alexis Dziene (Lolita) i Pell James (Sun Green) jasan je znak iznimna autorskog senzibiliteta zbog kojeg Jarmuschu valja oprostiti nizanje neelaboriranih iako ekspresivnih junakovih susreta s bivšim družicama, koji su doduše svojom reduciranošću posve funkcionalni unutar autorove poetike, ali moguće smanjuju spontani gledateljski užitak. Slomljeno cvijeće pametan je i slojevit film koji kao da namjerno ne želi razviti sve svoje (karakterizacijsko-interakcijske) potencijale, ali to je odavno karakteristika radova Jima Jarmuscha. Slomljeno cvijeće, preuzimajući delikatno coolersku sliku Billa Murraya uspostavljenu u Izgubljenima u prijevodu Sofije Coppole, osvojilo je Veliku nagradu žirija u Cannesu, nakon čega je film postao velikim art-hitom zaradivši samo u američkim kinima gotovo 14 milijuna dolara, čime je postao komercijalno najuspješniji Jarmuschov projekt do tada.

b/w, 106'