CAST:
Honor Swinton Byrne (Julie),
Tilda Swinton (Rosalind),
Jaygann Ayeh (Marland),
Richard Ayoade (Patrick),
Ariane Labed (Garance),
Harris Dickinson (Pete)

SCRIPT:
Joanna Hogg

PHOTOGRAPHY:
David Raedeker

EDITING:
Helle le Fevre

Synopsis:

Nakon što je uslijed tragičnih okolnosti okončana njezina veza s markantnim Anthonyjem, nešto starijim muškarcem koji je bio izraziti ljubitelj filmova Michaela Powella i Emerica Pressburgera, mlada studentica filmske režije Julie pokušava se nositi s velikim emocionalnim gubitkom. Nekoliko dana boraveći u kući svojih roditelja, Julie će majku Rosalind obavijestiti da joj kasni mjesečnica, te se nedugo potom vratiti u svoj stan u Londonu i na akademiju. Ubrzo će posjetiti i Anthonyjeve roditelje Jamesa i Barbaru, a u pokušaju vraćanja nekih njegovih stvari od njih će tek dijelom doznati kakva je on bio osoba, jer su oboje vrlo slabo poznavali vlastitog sina. Kad nedugo potom posjeti svoje prijatelje Marlanda i Garance, koji u filmskom studiju završavaju svoje posljednje studentske projekte, Julie će upoznati naočitog Jima, jednog od glumaca u Marlandovu filmu s kojim će iste noći stupiti u seksualni odnos. Još uvijek mučena pitanjima kako je Anthony proveo svoje posljednje sate i gdje se tada nalazio, Julie će kontaktirati njegove prijatelje ovisnike, među kojima i onog kojeg je osobno pronašla u svom stanu. A kad fakultetskom odboru bude morala predstaviti scenarij svog završnog filma i fazu do koje je s njim došla, Julie će neočekivano naići na žestoke kritike i prigovore da je scenarij loš i da mu nedostaje jasna naracija.

Godine 2021. prikazana na festivalu u Cannesu, gdje je nagrađena Psećom palmom koja se dodjeljuje najboljoj ´glumačkoj´ izvedbi nekog psa ili skupine njih u određenom filmu, iste godine od 9 nominacija za prestižnu Britansku nagradu za nezavisni film ovjenčana onima u kategorijama najuspjelije montaže, kostimografije i produkcijskog dizajna, te sljedeće godine nominirana za škotsku inačicu najuglednije britanske filmske nagrade BAFTA u kategoriji najbolje glumice (Tilda Swinton), prilično uspjela romantična egzistencijalna drama scenaristice i redateljice Joanne Hogg nastavak je njezina istoimenog filma iz 2019. godine. Ostvarenje koje u glumačkom segmentu uz Tildu Swinton nosi i njezina kći Honor Swinton Byrne, koja je rođena u braku oskarovke i škotskog dramatičara Johna Byrnea, ponovo je naglašeno filmofilsko, odnosno metafilmsko djelo. Štoviše, filmofilstvo i metafilmska nadgradnja u nastavku su još izraženiji, te je riječ o filmu koji se u kontekstu dosadašnjeg opusa Joanne Hogg doima kao njezino gotovo u potpunosti autobiografsko, memoarsko, ispovjedno i autorefleksivno ostvarenje. Metafilmičnost ide toliko daleko da protagonistica snima film nadahnut zbivanjima iz prvog dijela, pritom rekreirajući i romantičnu vezu s muškarcem iz tog filma, a sve s ciljem procesuiranja tuge i njezina prevladavanja. Toliku metafilmičnost autorica podiže na još višu razinu, jer kroz priču o Julie, koja opet funkcionira kao njezin alter-ego, realizira film o snimanju filma u kojemu su opisani događaji koje je sama doživjela. Baš kao što Julie snimanjem svog završnog filma želi nadvladati tugu zbog gubitka, tako i Joanna Hogg vjeruje da bi potenciranje meta-pristupa trebalo imati slične efekte i na nju samu, odnosno da bi ovaj film mogao imati katarzičan i iscjeljujući učinak. U tom smislu kroz usta Julie, koja profesorima na akademiji kaže da ´želi prikazati život kakvim ga zamišlja´ i da je to njezin film, progovara i sama autorica. Njezina režija je dosta sigurna, ona razmjerno dojmljivo briše granicu između stvarnosti i fikcije, odnosno života i filma, a promišljenošću i zrelošću pristupa stvara cjelinu koja je kvalitativno superiorna prvom dijelu. U tome joj pomaže i vrlo raspoložena glumačka postava u kojoj je i izvrsna grčko-francuska glumica Ariane Lebed, koja se zahvaljujući nastupima u filmovima Yorgosa Lanthimosa tijekom proteklih 10-ak godina prometnula u svojevrsno zaštitno lice ´čudnog vala´ grčkog filma, a koju smo među ostalim gledali i u romantičnoj komediji Otok ljubavi Jasmile Žbanić.

color, 107'