Nedugo nakon što joj je preminula majka, poznata pjesnikinja, atraktivna američka tinejdžerica Lucy Harmon stiže u Toskanu, u posjet obiteljskim prijateljima Ianu i Diani Grayson koji ondje žive. Lucy je u Toskani boravila i nekoliko godina ranije, i tada se poljubila s naočitim dječakom s kojim se nada ponovo susresti i po mogućnosti izgubiti nevinost. Lucy želi i doznati tko joj je otac, jer joj je pokojna majka pred smrt dala naslutiti da on živi u vili koju upravo posjećuje. Ubrzo nakon dolaska djevojka će početi upoznavati ekscentrične stanovnike vile, među kojima su i uspješni vlasnik njujorške umjetničke galerije, odvjetnik za celebrityje Richard Reed i njegova djevojka Miranda Fox, inače Dianina kći iz prvog braka, te mnogi drugi. A tu je i sredovječni britanski pisac Alex Parrish, autor kolumni u talijanskim novinama u kojima savjetuje čitateljice i čitatelje, čovjek koji umire od nepoznate bolesti. To što je Lucy odlučila izgubiti nevinost među većinom muškaraca u vili pobudit će veliko zanimanje, no onaj kojeg će djevojka naposljetku izabrati neće biti onaj o kojem je maštala.
Godine 1996. nagrađena talijanskim Zlatnim globusom u kategoriji najbolje fotografije, koju potpisuje ugledni Darius Khondji iz Fincherova remek-djela Sedam i maestralne Hanekeove Ljubavi, te iste godine prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu i nominirana za prestižnu talijansku filmsku nagradu David di Donatello u pet kategorija, uključujući one za najbolji film, redatelja i fotografiju, romantična drama redatelja Bernarda Bertoluccija ne ubraja se u njegova najzanimljivija i najuspjelija ostvarenja. Svakako, film za koji je scenarij prema Bertoluccijevoj priči napisala Susan Minot, autorica predloška za podjednako uspjelu i tematski dijelom srodnu također romantičnu dramu Predvečerje koju je kao redatelj potpisao cijenjeni snimatelj Lajos Koltai, efektno je estetizirano, vizualno dojmljivo i suptilno erotizirano djelo u kojem, međutim, nedostaju neka od ključnih obilježja Bertoluccijeva autorskog rukopisa, poput angažmana i stvarne, autentične provokativnosti. Dok se angažman svodi na razmjerno intrigantan „marksistički” komentar toskanske idile, provokativnost se ovdje zadržava na površinskoj, tek načelnoj razini, i svodi se na sugestije onoga što bi redatelja moglo, pa i moralo istinski zanimati. Među većim dijelom jednodimenzionalnim sporednim likovima izdvaja se onaj Alexa Parrisha, kojeg uobičajeno raspoloženo i sugestivno utjelovljuje sjajni karakterni glumac i oskarovac Jeremy Irons.