CAST:
María Onetto (Verónica),
Claudia Cantero (Josefina),
Inés Efron (Candita),
César Bordón (Marcos),
Daniel Genoud (Juan Manuel),
Guillermo Arengo (Marcelo),
María Vaner (Lala)

SCRIPT:
Lucrecia Martel

PHOTOGRAPHY:
Barbara Alvarez

MUSIC:
Roberta Ainstein

EDITING:
Miguel Schverdfinger

Synopsis:

Vozeći se opustjelom cestom prema provincijskom argentinskom gradiću Salta, sredovječna Verónica iznenada osjeti da je udarila u nešto ili u nekog. Ne znajući je li joj se na putu našao čovjek ili životinja, ili je pak riječ o njezinu umišljaju, ona odluči ne izići iz automobila nego nastaviti vožnju. No taj događaj neće proći bez posljedica, jer će ju ubrzo obuzeti neobičan osjećaj koji će se početi odražavati i na njezino psihičko stanje. Sljedećih će dana tako postati dezorijentirana te će se kretati u stanju nalik transu, da bi uskoro shvatila da je postala psihotična i da ne prepoznaje sebi bliske osobe. Zaključivši da neće uspjeti povratiti mir dok ne dozna je li postala ubojica, Verónica će se naposljetku povjeriti otuđenom suprugu Marcosu, koji će doznati da policija u tom kraju ne istražuje nijednu prometnu nesreću sa smrtnim ishodom.

Zaključni nastavak tzv. „Salta trilogije” Lucrecije Martel na samom početku sugerira kretanje unutar žanrovskih odrednica trilera, da bi se ubrzo prometnuo u psihološku dramu s fokusom na elaboriranje psihičkog stanja i mijena protagonistice. Autorica detaljno, sugestivno i iznijansirano prikazuje psihološka stanja zbunjenosti, izgubljenosti i gubitka pamćenja protagonistice koja se u novim okolnostima i detektiranju je li skrivila smrt psa ili možda dječaka pokušava osloniti na pomoć članova obitelji. Martel učinkovito gledatelje uvlači u intimni svijet i psihološka stanja protagonistice, zbivanja prikazujući iz njezine perspektive, a takva naglašena subjektivnost s jedne strane autorici oduzima autoritet u pripovijedanju priče, dok s druge gledateljima otvara prostor za njezinu analizu. Zagonetka naznačena na početku i njezina rekonstrukcija manje su važni u odnosu na protagonističinu subjektivnu percepciju njezina svijeta, a autorica stvarne unutarfilmske događaje spretno izmjenjuje s njihovim subjektivnim doživljajem od strane protagonistice. To i gledatelje dovodi na nesiguran teren teškog razlučivanja filmske stvarnosti od Verine mašte, a autorica takvo ozračje dodatno podcrtava uporabom dugih kadrova, krupnih planova i usporenog ritma, čime učinkovito gradi i dramsku tenziju i tjeskoban ugođaj.

color, 87’