ULOGE:
Pujol Dolcet,
Anna Otín,
Xènia Roset,
Albert Bosch,
Ainet Jounou,
Josep Abad,
Montse Oró,
Carles Cabós

SCENARIJ:
Carla Simón

FOTOGRAFIJA:
Daniela Cajías

MONTAŽA:
Ana Pfaff

Sadržaj:

Obitelj Solé uzgajivači su ponajviše bresaka, ali i ostalog voća iz malog katalonskog sela Alcarrás, ljudi navikli na težak rad i život isključivo od tog rada. Obitelj Pinyol najimućnija je u mjestu, oni su već generacijama vlasnici imanja drugih obitelji kakva je Solé, i još praktički do jučer sve je funkcioniralo gotovo savršeno. Obitelj Pinyol je ostala imanja davala u zakupe drugim obiteljima, svi su proizvodili voće i povrće koje se moglo dobro prodati, i sve se odvijalo na tradicionalnim osnovama, uz jasan dogovor i čvrst stisak ruku. Tako je i pradjed obitelji Solé jednim takvim dogovorom i stiskom ruke postao zakupac njihova imanja, pri čemu u ona vremena, kad su dogovor i stisak ruke predstavljali čvrste i nepobitne dokaze časti i poštenja, ponosnoj i tvrdoglavoj starini nije palo na um da bi najam bilo zgodno potvrditi i potpisanim ugovorom. Bez ugovora, međutim, oni nemaju nikakav argument u srazu s bagerima koji će i u njihovim voćnjacima, vinogradima i poljima nakon što ih raskopaju i poravnaju postaviti solarne ploče. Da imaju smisla za biznis i zaradu, članovi obitelji Solé mogli bi ostati na imanju, tek možda nešto manjem, ali u tom slučaju kao nadzornici solarnih ploča kojima se kani energijom opskrbljivati dio kraja u kojem žive. No oni na to niti mogu niti žele pristati, a isprva vjeruju da bi razgovorom s obitelji Pinyol, s kojima su nekad bili itekako dobri, družili se te posjećivali na krstitkama i slavljima, mogli ako baš ne potpuno izbjeći sudbinu koja im prijeti, a ono je barem odgoditi. U suočenju sa stvarnošću članovi obitelji Solé, dvije sestre i njihovi muževi, stari otac i brižna majka te nekoliko djece odnosno unučadi, isprva se drže zajedno i naizgled složno. No samo naizgled, jer će se ubrzo početi raslojavati pa i međusobno sukobljavati te sklapati zasebne dogovore s obitelji Pinyol.

Pobjedničko ostvarenje festivala u Berlinu 2022. godine, koje je u povijest ušlo i kao prvi film na katalonskom jeziku koji je osvojio Zlatnog medvjeda, ovogodišnji španjolski kandidat za Oscara koji je također 2022. nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg europskog filma i scenartista, te koji je godinu kasnije osim s pet prestižnih nacionalnih filmskih nagrada Gaudí, uključujući i one za najbolji film, redatelja i izvorni scenarij, na uglednom festivalu Palm Springs ovjenčan nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI za najuspjeliji međunarodni scenarij, drugo je dugometražno djelo suscenaristice i redateljice Carle Simón koja je 2017. godine debitirala žanrovski srodnim hvaljenim i nagrađivanim naslovom Ljeto 1993.. Posrijedi je obiteljska socijalna drama u kojoj je autorica inteligentno i promišljeno te s razvijenim osjećajima za detalje i nijanse prikazala suočavanje jedne tradicionalne ne samo španjolske obitelji sa sviješću o vlastitoj propasti. Na jednoj strani su odrasli koji se suočavaju s gubitkom zemlje, a time i tradicije i vlastitog identiteta, pri čemu neki od njih pokušavaju biti dostojanstveni i do kraja zadržati borbeni duh, dok su na drugoj strani mladi različitih uzrasta. Tu su djevojčica i dječak koji sve doživljavaju kroz igru i čude se zašto dio rodbine više ne dolazi i zašto ne viđaju rođake vršnjake. Tu je njihova nešto starija sestra adolescentica u kojoj se polako budi ženstvenost i neki drugačiji senzibilitet. A tu je i stariji brat tinejdžer, već pomalo buntovan mladić koji se povremeno i sukobljava s ocem. Svatko od njih na drugačiji način doživljava obiteljsku dramu, a najzanimljiviji je onaj adolescentice Marione koja je zapravo svega svjesna, ali još nije dovoljno zrela da bi sve proradila i osvijestila. Svakodnevica obitelji Solé sjajno je dočarana, obiteljski život doslovce pulsira u svakom kadru. Isto vrijedi i za sekvence berbi u voćnjacima, a izuzetno je sugestivno i autentično predočeno i ozračje ljetnih dana u kojima se voćni sok cijedi sa svih strana. Na idejnoj i značenjskoj razini, Alcarràs se može interpretirati kao angažirano umjetničko djelo kojim redateljica s jedne strane bilježi i opisuje slom tradicionalnih vrijednosti i propast katalonskog sela, a s druge progovara u korist spašavanja i jednog i drugog. Režija Carle Simón je sigurna i prilično sugestivna, atmosferična fotografija nagrađivane Daniele Cajías sjajno kreira vizualno i sukreira dramsko tkivo filma, a interpretacije čitave glumačke postave su toliko uvjerljive da se čini kao da je obitelj Solé stvarna, konkretna katalonska familija. Priča filma nadahnuta je sjećanjima autorice Carle Simón na prošlost njezine obitelji, no ta je priča itekako univerzalna, jer ju je lako zamisliti i u recimo Dalmaciji ili Istri. Danas svugdje novac melje tradiciju i obiteljske vrijednosti, baš kao što trava uzmiče pred betonom, a voćnjaci pred solarnim panelima.

 

boja, 120'