ULOGE:
Hédi Temessy (Hédi),
Erika Bodnár (Anna),
Miklós Székely B. (Miklós),
Pál Hetényi (Tibor/učitelj),
János Derzsi (János,
Hédin sin)

SCENARIJ:
Béla Tarr

FOTOGRAFIJA:
Buda Gulyás,
Sándor Kardos,
Ferenc Pap

GLAZBA:
Mihály Vig

MONTAŽA:
Ágnes Hranitzky

Sadržaj:

U Mađarskoj tijekom prve polovine 80-ih godina prošlog stoljeća, tijesan prostor malog stana međusobno dijeli čak petoro ljudi. Najstarija među njima je bolesna gospođa Héidi, a sustanari su joj njezin 30-godišnji sin János, medicinska sestra Anna koja njeguje Héidi, Annin ljubavnik Miklós te Miklósev prijatelj Tibor, nezaposleni učitelj. Héidi je tjelesno nemoćna i ovisna o pomoći ostalih sustanara, no i oni su ovisni o njoj, ne samo stoga što je Héidi vlasnica stana, nego i jer ona raspolaže financijama čitavog kućanstva. No tu je i privlačna Anna, koju bi u krevet željeli odvesti svi muškarci u stanu. A sve ono što stanari čine, čak i kad demonstriraju ljubav i nježnost, motivirano je pukim interesom. Ili pohlepom za novcem, ili drugim manipulativnim razlozima.

Godine 1984. nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu, socijalna drama Almanah jeseni četvrti je kino-film scenarista i redatelja Béle Tarra, realiziran godinu dana nakon njegove TV-adaptacije Shakespeareova Macbetha. Upravo je Macbeth ostvarenje koje razdvaja dva stilska razdoblja u Tarrovu stvaralaštvu, ono započeto Obiteljskim gnijezdom iz 1979. i zaokruženo tzv. „proleterskom trilogijom” (Autsajder, Ljudi iz radničkih baraka), te ono započeto Almanahom jeseni. Dok se u prvom razdoblju posvetio bavljenju urbanim pričama s naglaskom na socijalnim i ekonomskim temama radništva, a uz suradnju s neprofesionalnim glumcima, dijaloške improvizacije, intenzivno korištenje krupnih planova i uglavnom konvencionalni montažni ritam, u drugom razdoblju do izražaja će više doći Tarrova opsjednutost filmskim vremenom i tretmanom vremena na filmu, kao i detaljna razrada mizanscene te uporaba unutarprizornih ambijentalnih zvukova. Također, ovo je razdoblje koje pored naglašene ambijentacije i sve manjeg korištenja kamere iz ruke, obilježavaju Tarrova sve intenzivnija suradnja s montažerkom i scenaristicom Ágnes Hranitzky, kao i amblematski dugi kadrovi uz suptilno psihološko profiliranje protagonista, naraciju sporog ritma i pedantan izbor filmskih lokacija. Film čiji si likovi postavljaju pitanja „s kim to živimo, s kakvom vrstom ljudi?”, ali i „jesmo li uopće živi?” odlikuju vrlo sigurna režija, dojmljiva fotografija, sugestivan tjeskoban ugođaj, izražena tendencija ka formalizmu, vrlo uvjerljive glumačke interpretacije te uglavnom uspješno posvajanje različitih utjecaja, ponajviše Augusta Strindberga i Ingmara Bergmana, ali i Aleksandra Sergejeviča Puškina, čijim se stihovima djelo i otvara.

boja, 119'