ULOGE:
Dato Tarielachvili (Nicolas),
Tamuna Karumidze (Barbara),
Fanny Gonin (Fanny),
Bulle Ogier (Catherine),
Givi Sarchimelidze,
Pierre Étaix

SCENARIJ:
Otar Iosseliani

FOTOGRAFIJA:
Lionel Cousin,
Julie Grünbaum

GLAZBA:
Djordji Balantchivadze

MONTAŽA:
Otar Iosseliani,
Emmanuelle Legendre

Sadržaj:

Mladi Nicolas je neiskusan ali ambiciozan gruzijski umjetnik, filmaš koji jedino želi snimati filmove te se kroz njih slobodno izražavati, bez da ga bilo tko u tome sputava. No u državi u kojoj živi to će biti teško izvedivo, pa i nemoguće, jer ga doslovce svi pokušavaju obuzdati i utišati, a ponajviše dežurni ideološki čistunci koji smatraju da njegov redateljski prvijenac nije projekt u skladu s proklamiranim vrijednostima socijalističkog društva. Suočen s njihovom odlučnošću i rigidnošću, Nicolas će biti prisiljen napustiti domovinu i otići na Zapad, u slobodnu i demokratsku Francusku. Ubrzo će, međutim, shvatiti da trava kod susjeda uvijek izgleda zelenija i ljepša nego što uistinu jest, te da se i u Francuskoj pred njega postavljaju ozbiljne prepreke koje treba svladati, i da sloboda nije nešto što se podrazumijeva. To će dovesti do toga da će njegovo oduševljenje državom obilja vrlo brzo početi splašnjavati.

Gruzijski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja 2012. godine, koji se nije uspio plasirati među nominirane filmove, drama scenarista i redatelja Otara Iosselianija, koja je 2010. na festivalu u Mar del Plati ovjenčana Posebnom nagradom žirija, ostvarenje je u kojem je moguće prepoznati autobiografske detalje samog autora. Protagonist filma koji je 2010. godine na festivalu u Cannesu prikazan izvan konkurencije, mladi je i neiskusni gruzijski redatelj koji se, baš kao i Iosseliani početkom 80-ih, zbog problema s cenzurom odlučuje emigrirati u Francusku, u kojoj i Iosseliani živi i djeluje od 1982. godine. Također, Chantrapas otvaraju kadrovi iz nikad prikazanog Iosselianijeva kratkometražnog filma iz 1959. godine, što također upućuje na barem dijelom moguću autobiografsku prirodu cjeline. Unatoč tome, redatelj tvrdi da nije riječ o autobiografskom filmu, nego o svojevrsnom „kolektivnom portretu filmskih redatelja”, o naslovu u kojem se svaki filmaš na ovaj ili onaj način te u manjoj ili većoj mjeri može prepoznati. Film koji naslov duguje izvorno ruskoj riječi šantrapa, koju su u Francusku nakon napoleonskih ratova donijeli ruski časnici, da bi se s vremenom deformirala u chantera pas, odnosno „neće pjevati”, što je fraza kojom su zborovođe iz zborova izbacivali nedovoljno dobre pjevače, prema Iosselianijevim riječima predstavlja parabolu o potrebi pojedinca da ostane dosljedan i vjeran samom sebi, unatoč svim nevoljama i preprekama na koje nailazi. Posrijedi je elegantno režiran, intrigantan i ironičan pogled na nekadašnji europski istok i zapad, koji odlikuju zgodni i slikoviti detalji te humorni i altruistični pasaži.

boja, 122'