ULOGE:
Muzaffer Özdemir (Mahmut),
Emin Toprak (Yusuf),
Zuhal Gencer (Nazan),
Nazan Kesal,
Feridun Koc,
Fatma Ceylan,
Ebru Ceylan,
Bahaltin Surler

SCENARIJ:
Nuri Bilge Ceylan,
Cemil Kavukçu

FOTOGRAFIJA:
Nuri Bilge Ceylan

MONTAŽA:
Nuri Bilge Ceylan,
Ayhan Ergürsel

Sadržaj:

Turska je u recesiji, i među tisućama radnika koji su dobili otkaze u provincijskim tvornicama je i mladi Yusuf, momak koji u potrazi za poslom stiže u Istanbul, nadajući se što skorijem ukrcaju na neki brod koji isplovljava iz gradske luke. No ni brodarske kompanije ne trebaju nove mornare, pa Yusuf privremeni smještaj pronalazi kod rođaka Mahmuta, čini se uspješnog fotografa kod kojeg namjerava ostati samo par dana dok ne pronađe neko zaposlenje. Dok je Yusuf neobrazovan, neprofinjen i gotovo nepismen mladić, Mahmut je dobrostojeći intelektualac čiji je život, unatoč financijskoj situiranosti, također besciljan. Osim što mu je posao fotografiranja keramičkih pločica dosadan i posve nespojiv s pojmom umjetnosti, on ne uspijeva ni izraziti osjećaje prema bivšoj supruzi i ljubavnici, a k tome se i pretvara da na TV-u uživa u filmovima redatelja intelektualaca poput Tarkovskog, dok zapravo preferira pornografske sadržaje. Međutim, kad se dani Yusufova boravka kod Mahmuta protegnu na tjedne te kad besposleni i u osnovi lijeni mladić počne vrijeme ubijati lutanjem gradom, na vidjelo će izbiti prava narav naizgled srdačnog Mahmuta, kao i njegova netrpeljivost prema rođaku.

Kao što središnje poglavlje (Svibanjski oblaci) dobrano autobiografske trilogije Nurija Bilgea Ceylana proizlazi iz njezina prvog segmenta Grad, tako se i zaključni segment, urbana psihološka egzistencijalna drama Dalek, na određeni način nastavlja na središnji dio. Ako se poslije prvih dvaju Ceylanovih filmova to moglo tek naslutiti, nakon gledanja filma Dalek postalo je razvidno da je on predstavnik filmskog romantizma koji je u tom razdoblju karijere prilično otvoreno, ali i razmjerno plakatno zagovarao jednostavniji, pošteniji, plemenitiji i humaniji život u provinciji, naspram otuđenog, osamljeničkog, hladnog i nehumanog gradskog života. Osvajač Grand Prixa na festivalu u Cannesu 2003., gdje se okitio i nagradom za najbolje glumačke nastupe Muzaffera Özdemira i Mehmuta Emina Topraka, da bi godinu kasnije Ceylan također u Cannesu osvojio i Francusku kulturnu nagradu kao najbolji inozemni filmaš godine, Dalek je priča koja se dobrim dijelom naslanja na redateljev osobni život, i u kojoj Ceylan ponovo figurira kao producent, montažer, scenarist i redatelj. Elegantno razvijajući priču i uslojavajući karaktere obojice protagonista, autor nam polagano otkriva detalje o Mahmutovu životu i njegovoj svakodnevici, ispunjenoj površnom skrbi za bolesnu majku, gubitkom zanimanja za posao i sazrijevanjem svijesti o još uvijek tinjajućoj ljubavi prema bivšoj supruzi koja se upravo s novim mužem seli u Kanadu. S vremenom postaje jasno da je Mahmut nezreli egoist koji je svjesno autodestruktivno porušio mostove prema drugim ljudima i koji se začahurio u prividnu sigurnost emotivne distanciranosti. Dok se Mahmut sasvim povukao iz života, u sebi i oko sebe pronalazeći isključivo prazninu i samoću, Yusuf se pokušava vratiti u svijet koji ga se izbacivanjem s posla odrekao. U dugim statičnim kadrovima ispunjenima tišinom, beskrajnim pogledima u daljinu i škrtim dijalozima najčešće svedenima na puku kurtoaznu funkciju primjećuju se utjecaji ne samo Tarkovskog (razvidni i u nekoliko kratkih sekvenci sna) nego i Béle Tarra, a Ceylanu se ponajviše može prigovoriti zbog povremenog otkliznuća u doslovnost i banalnost. Primjerice, Yusuf lutajući dokovima nailazi na zahrđalu olupinu golemog prevrnutog broda, čime se odveć očito i donekle trivijalno sugerira njegova vlastita sudbina. Također, čitav se film odvija u netipično snijegom prekrivenom Istanbulu, što dodatno ilustrira hladnoću i otuđenost njegovih stanovnika. Yusuf je mladić koji nezrelo i djetinje infantilno nekoliko puta gradom skrivećki slijedi djevojke koje ga privuku, no kad pokuša poštedjeti život i ublažiti smrt kućnom mišu uhvaćenom u zamku upravo će ga ta infantilnost i neiskorijenjena humanost razlikovati od Mehmeta. Poruka je jasna i kaže da su ljudi iz provincije ili sa sela ´bolji´ od onih u gradu, da su skromniji, jednostavniji i altruističniji, odnosno da su za razliku od građana uspjeli sačuvati toplinu i djetinju naivnost. No Ceylan i takve tezične stavove elaborira na način da gledateljima ne dopušta dublji i empatičniji uvid u intimu svojih protagonista, odnosno na način da gledatelja drži na distanci prema likovima, na poprilici istoj udaljenosti koju ti likovi imaju prema svom okruženju. Kad Mahmut dokono okrećući TV-programe u jednom trenutku naleti na Tarkovskijev film Stalker, redateljeva posveta je sasvim izravna, ali u određenoj mjeri govori i o inferiornosti Ceylanova filma u odnosu na glasoviti uzor.

boja, 110'