ULOGE:
Zsuzsa Czinkóczi,
Ágnes Csere,
Anna Polony,
Mária Ronyecz,
Jan Nowicki,
Tamás Végvári,
Irina Kuberskaya

SCENARIJ:
Márta Mészáros,
Éva Pataki

FOTOGRAFIJA:
Nyika Jancsó

GLAZBA:
Zsolt Döme

MONTAŽA:
Éva Kármentõ

SCENOGRAFIJA:
Gábor Boros

KOSTIMI:
Fanny Kemenes

Sadržaj:

Odlučivši se odseliti od svoje stroge i autoritativne posvojiteljice Magde, mlada i energična Juli 1950. godine u život kreće sama. Nakon što je nekoliko godina provela kao tekstilna radnica, sad upiše studij filma u Moskvi. Ona je već zrela i racionalna žena kojoj je najveća želja promatrati i dokumentirati život oko sebe. No i tu će se javiti problemi, jer će se od nje zahtijevati da najprije kao studentica, a kasnije i kao autorica dokumentarnih filmova postane dio propagandnog stroja režima koji zahtijeva prilagođavanje drugačijim idejama 'realizma'.

Iako je na prijamnom ispitu na pitanje komisije zašto želi snimati filmove odgovorila da su oni istodobno i snovi i stvarnost, već će Julijin prvi dokumentarac njezinim profesorima biti neprihvatljiv. Istovremeno, ona će očajnički tragati za svojim nestalim ocem kiparom, koji je nestao u čistkama u Sovjetskom Savezu. A sve to odigravat će se u vrlo turbulentnim društvenim i povijesnim okolnostima, koje će s jedne strane biti obilježene Staljinovom smrću, a s druge pojavom Imre Nagyja, novog mađarskog premijera i budućeg vođe revolucije u listopadu 1956. godine. U nemirnim vremenima u opasnosti će se naći i Magdin stari prijatelj János, koji Juli itekako podsjeća na njezina oca.

 

Godine 1987. na festivalu u Berlinu nagrađena Srebrnim medvjedom za 'izvanredno pojedinačno postignuće', ravnopravno s humornom povijesnom dramom El año de las luces španjolskog redatelja Fernanda Truebe, biografska drama Dnevnik mojim ljubavima suscenaristice i redateljice Márte Mészáros središnji je nastavak njezine autobiografske izvorno trilogije koju zaokružuju filmovi Dnevnik mojoj djeci i Dnevnik mojim roditeljima, a koja je naposljetku filmom Posljednji dnevnik (Az utolsó napló) iz 2000. godine postala i tetralogija. Riječ je o emotivnoj i dirljivoj priči u kojoj je autorica kreirala sumoran i ugođajem tjeskoban, ali i iznimno kompleksan autoportret s fokusom na svoje mladenačke godine. Storiju uokviruju dva ključna događaja, Staljinova smrt nakon koje se i tada mladoj dokumentaristici Mészáros činilo da bi mađarsko, a dijelom i sovjetsko društvo mogao zahvatiti val liberalizacije te neuspjela mađarska revolucija ujesen 1956. godine, odnosno ustanak protiv sovjetske prevlasti i pokušaj borbe za slobodnije društvo, što se odigravalo pod vodstvom tadašnjeg mađarskog premijera i reformista Imre Nagyja.

I u ovom filmu, kao i u ostalim nastavcima ciklusa, Juli je tipična autoričina protagonistica, mlada žena koja se u okolnostima koje joj nimalo nisu naklonjene bori za vlastitu samostalnost i autentičnost, koja se želi emancipirati u konzervativnom i patrijarhalnom društvenom okruženju. Mészáros se ovaj put izrazitije ne bavi motivom osobnog rasta protagonistice kroz njezine odnose tj. sukobe s uzorima, već se okreće što konkretnijem prikazu objektivne stvarnosti. Dok su u Dnevniku mojoj djeci u skladu s dobi protagonistice emocije nadjačavale i iskrivljavale objektivnu stvarnost, ovdje je ona senzibilna i zrela žena koja promatra i dokumentira tu stvarnost. Na prvi pogled naslov Dnevnik mojim ljubavima djeluje pomalo ironično, jer su romantični odnosi junakinje u filmu praktički usputni, no stvar je u tome što Mészáros pod ljubavima podrazumijeva svoje ideale, uglavnom predanost istini.

Djelo obiluje isječcima iz filmskih žurnala, dokumentaraca i ponekog igranog filma, no to su isječci i filmovi koji su formirali buduću filmašicu, samu autoricu. U tom kontekstu cjelina možda najuspjelije funkcionira kao intimna osobna reminiscencija koju su najbolje razumjele osobe bliske autorici. Mészáros u filmu varira različite izvedbene stilove, ali njezina estetika ne proizlazi niti iz postmodernističkog istraživanja prirode filma kao medija, a svakako ne niti iz pukog ekshibicionizma. Ona je samo odabrala način kako da optimalno opiše jedno vrijeme i jedan segment života, i to vremena u kojem zbog društvenih promjena konvencionalne granice stvarnosti i fikcije nisu bile usklađene.

Autor teksta: Josip Grozdanić

boja, 141'