ULOGE:
Gael García Bernal,
Rodrigo de la Serna,
Mía Maestro

SCENARIJ:
José Rivera

FOTOGRAFIJA:
Eric Gautier

GLAZBA:
Gustavo Santaolalla

MONTAŽA:
Daniel Rezende

Sadržaj:

Godine 1952., semestar prije no što će u Buenos Airesu u rodnoj Argentini steći diplomu liječnika, mladi Ernesto Guevara, koji je zbog grubog stila igranja ragbija stekao nadimak El Fuser, unatoč protivljenju roditelja koji su očekivali da se zaposli, odluči sa starim prijateljem Albertom Granadom krenuti na putovanje Južnom Amerikom.

Granado je biokemičar, a osim što si obojica kao konačni cilj postave rad u koloniji gubavaca u Peruu, prije toga žele doživjeti što više pustolovina i dobro se zabaviti. Zajednička želja im je tijekom svega četiri i pol mjeseca prijeći put od 14 tisuća kilometara i razgledati što veći dio Latinske Amerike, a Granado pritom planira spavati sa što više žena koje će susresti.

Na put kreću Granadovim trošnim motociklom Norton 500 zvanim La Poderosa odnosno Moćni, a planirana ruta putovanja prilično je ambiciozna: vodi ih na sjever preko Anda, pa duž obale Čilea, potom kroz pustinju Atacama i u Amazoniju u Peruu, da bi točno pred Granadov 30. rođendan stigli u Venecuelu.

No momci ne znaju da će zbog kvara na motociklu biti prisiljeni putovati znatno sporije, često pješačiti i umjesto početkom travnja u Caracas stići tek u srpnju. Tijekom putovanja, Ernesto i Granado upoznat će siromaštvo stanovništva predjela kroz koja će putovati, kao i  klasne i socijalne razlike između imućnih i onih koje oni eksploatiraju. Susrest će se i sa siromašnim parom koji je progonjen zbog svojih komunističkih ideja, kao i s obespravljenim rudarima iz rudnika bakra Chuquicamata u Čileu.

Godine 2004. na festivalu u Cannesu ovjenčana s tri nagrade, uključujući i onu Ekumenskog žirija, godinu kasnije od dvije nominacije za Oscara, među kojima i u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija, nagrađena pozlaćenom Akademijinom statuom za najuspjeliju izvornu pjesmu, iste godine od čak pet nominacija za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA ovjenčana onom za najbolji film koji nije na engleskom jeziku, te također 2005. nominirana za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, biografska pustolovna drama uglednog brazilskog redatelja Waltera Sallesa (Glavni kolodvor) adaptacija je dnevničkih zapisa koje je mladi Ernesto Guevara kao 23-godišnjak vodio tijekom putovanja Latinskom Amerikom, nekoliko godina prije no što će postati karizmatični revolucionar diljem svijeta poznat pod nadimkom Che.

Nakon što je površnom marketinškom eksploatacijom i apliciranjem na sve i svašta, od jeftinih majica 'made in China' do šalica za kavu na jutarnjim korporacijskim 'brejnstorminzima', tijekom prethodnih desetljeća bio gotovo posve ispražnjen od bilo kakvog smislenijeg sadržaja i sveden na trivijalni ideološki amblem u navodno bezideološkom društvu, lik argentinsko – kubanskog marksističkog revolucionara Ernesta Chea Guevare je u prvom desetljeću 21. stoljeća ponovo poprimio obilježja konkretne ideološke figure.

Na valu teške gospodarske krize kroz koju je prolazio svijet, a zbog koje je i primjerice Marxov Kapital ponovo postao izuzetno tražena lektira u knjižarama i knjižnicama diljem svijeta, i Ernesta Chea Guevaru se više nije doživljavalo isključivo kroz varijacije glasovite fotografije Alberta Korde naziva Guerrillero Heroico, već su se kroz niz proznih, glazbenih i filmskih djela opet tematizirali osobni i revolucionarni Cheov lik i djelo. Bez obzira radilo se o romanu I, Che Guevara Johna Blackthorna odnosno Garyja Harta iz 2000. godine, o naslovnici albuma ... od trnja do žaoka i pjesmama Damira Avdića ili o filmovima kakav su ovaj Waltera Sallesa, te De handen van Che Guevara Nizozemca Petera de Kocka, dvodijelni Che Stevena Soderbergha i dokumentarac Che – novi čovjek Argentinca Tristána Bauera, u osnovi tragična figura legendarnog revolucionara u vremenima galopirajuće neimaštine i nesigurnosti pokazala se kao još uvijek potentan simbol, nevezano za načine na koje su mu spomenuti umjetnici pristupili.

Nažalost, ipak samo kao simbol, premda se Chea u recimo spomenutom Blackthorneovu romanu u skladu s tada aktualnim trendovima pokušalo predstaviti manje kao komunista, a više kao ideologa direktne demokracije. U fokusu Sallesova filma je razvoj odnosa dvojice prijatelja koje će iskustva doživljena na zajedničkom putovanju intenzivno promijeniti, ali i realistični prikaz socijalnog stanja u Južnoj Americi onog vremena.

Kad Ernesto i Alberto kreću na put, njihov idealizam ne izlazi iz okvira ´napretka u okvirima zakona´, da bi do kraja poprimio znatno drugačija obilježja. Ernesto ni tada neće biti revolucionar, to će se dogoditi kasnije, ali će sve više gubiti vjeru u postojeći poredak, te će se početi osjećati kao pripadnik Internacionale potlačenih i obespravljenih.

Njegovu postupnu transformaciju autor prikazuje suptilno i slojevito, čitav film režiran je vrlo sugestivno, dojmljivoj autentičnosti i atmosferičnosti pridonosi i fotografija Erica Gautiera (Gabrielle Patricea Chéraua, Na putu Seana Penna), prirodne i zadane lokacije Južne Amerike sjajno su iskorištene, a cjelinu nose vrlo raspoložene interpretacije Gaela Garcíe Bernala (Pasja ljubav, I tvoju mamu također) i Rodriga de la Serne (serija La casa de papel).

Autor teksta: Josip Grozdanić

boja, 126'