Druga žena
Another Woman, igrani, drama, SAD, 1988
REŽIJA: Woody Allen
ULOGE:
Gena Rowlands (Marion),
Mia Farrow (Hope),
Ian Holm (Ken),
Blythe Danner (Lydia),
Gene Hackman (Larry),
Betty Buckley (Kathy),
Martha Plimpton (Laura)
SCENARIJ:
Woody Allen
FOTOGRAFIJA:
Sven Nykvist
MONTAŽA:
Susan E. Morse
Sadržaj:
Želeći u miru raditi na svojoj novoj knjizi, cijenjena profesorica filozofije i šefica fakultetskog odsjeka za filozofiju Marion Post odluči neko vrijeme živjeti odvojeno od svog supruga, uspješnog kardiologa i intelektualca Kena, za kojeg se nedavno ponovo udala. Stoga u jednoj njujorškoj četvrti unajmi stan za koji vjeruje da će u njemu moći pisati knjigu o njemačkoj filozofiji, ni ne sluteći da se stvari neće odvijati prema njezinim planovima. Naime, u stanu iznad njezina živi psihijatar koji privatno prima pacijente, a Marion shvati da ona preko radijatora može otvoreno prisluškivati te razgovore. Osobito će ju zaintrigirati psihijatrove seanse sa samoubojstvu sklonom Hope, ženom kojoj se raspada brak i koja ne vidi smisla u svom životu. Istodobno, Marion će kroz svoje odnose s pokćerkom Laurom i prijateljima te kroz neke događaje i snove postajati svjesna ispraznosti svog života i potiskivanja vlastitih osjećaja.
U realizaciji svog 18. dugometražnog redateljskog projekta Woody Allen se nije samo nadahnuo filmovima jednog od svojih omiljenih redatelja Ingmara Bergmana, osobito njegovim remek-djelom Divlje jagode, nego je „posudio” i Bergmanova stalnog suradnika, dva puta Oscarom ovjenčanog snimatelja Svena Nykvista (Krici i šaputanja, Fanny i Alexander). U cjelini je riječ o značenjski odveć doslovnom, pretjerano stiliziranom i u tom smislu hladnom ostvarenju koje u usporedbi s Bergmanovim djelima ne nudi ništa originalno ni izrazitije intrigantno, te se ponajprije doima kao vježba na zadanu bergmanovsku temu kojoj nedostaje humora i koja je opterećena melodramskim detaljima. Unatoč generalnoj pretencioznosti i povremeno sterilnoj cerebralnosti, Druga žena je intelektualno razmjerno izazovan film u kojem se razgovara i o Rilkeovoj poeziji, koji u psihologizacijama i karakterizacijama likova ne ide odveć duboko, no koji je kultiviran, sigurno režiran i ujednačenog narativnog ritma.
boja, 81'