Napomena: Postoji određena mogućnost da termin projekcije pomaknemo za sat ranije. Ako za to bude potrebe, objavit ćemo to ovdje na vrijeme.

Liverpool sredinom 1950-ih. Jedanaestogodišnji Bud živi s voljenom majkom te braćom i sestrama. On je dječak pun mašte koji se osjeća usamljenim i puno vremena provodi u lokalnom kinu, uživajući u filmovima kao utočištu. Ima problema u školi, gdje je često meta nasilnika. U crkvi se, pak, suočava s pretjeranom strogošću. Pored filmova, polako počinje otkrivati i svoja homoerotska nagnuća…

Dugi dan završava zaključni je dio autobiografske trilogije Terencea Daviesa koju još čine Trilogija Terencea Daviesa i Udaljeni glasovi, zaustavljeni životi. Kao i u prva dva filma trilogije, srž čine akronološki posložene uspomene, kao u Udaljenim glasovima, zaustavljenim životima vrlo je važan i izbor muzike, ali ovdje je redateljski prosede raskošniji, s mnogo vožnji kamere i ekspresivnih kutova snimanja. Kritičar The New York Timesa, Dennis Lim, ovako je opisao film: „Radeći s najtemeljnijim i najeteričnijim filmskim materijalom – vremenom i sjećanjem – g. Davies osmislio je filmski jezik nalik mozaiku. Sjećanja na djetinjstvo posvećena su kao izvanvremenski trenuci i povezana u simfonijski kolaž, više vođena emocionalnom logikom nego zapletom ili kronologijom. Radnički milje koji inače tendira biti asociran sa sivim naturalizmom takozvane britanske filmske škole kuhinjskog sudopera, ovdje dolazi umotan u osjetilne užitke: velebne vožnje kamere i gornje rakurse, s naletima Mahlera i Nat King Colea. Sveukupni učinak je onaj prigušenog zanosa, natečene ekstaze pod nadzorom konstantno napete tuge“. Dugi dan završava bio je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu, a na festivalu u Valladolidu osvojio je Zlatni šiljak za najbolji film (ex aequo).