ULOGE:
Kôji Yakusho (Makoto Sawai),
Aoi Miyazaki (Kozue Tamura),
Masaru Miyazaki (Naoki Tamura),
Yôichirô Saitô (Akihiko),
Sayuri Kokushô (Yumiko)

SCENARIJ:
Shinji Aoyama

FOTOGRAFIJA:
Masaki Tamura

GLAZBA:
Shinji Aoyama,
Isao Yamada

MONTAŽA:
Shinji Aoyama

Sadržaj:

Naoki i Kozue Tamura, brat i sestra tinejdžerskih godina, te sredovječni vozač autobusa Makoto Sawai jedine su preživjele žrtve otmičara autobusa, i trpe posljedice te traume. Naoki i Kozue prestali su govoriti i ići u školu te se otuđili od roditelja, a ni Makoto se ne može vratiti normalnom život te odluči napustiti suprugu i odati se lutanju. Naokina i Kozueina majka napušta obitelj, a nešto kasnije otac im pogiba u prometnoj nesreći, pa brat i sestra ostaju živjeti sami u obiteljskoj kući. Makoto se vraća kući, ali otkriva da supruga više ne živi u njoj, posvađa se sa starijim bratom koji je također član domaćinstva te ponovo iseli, da bi se uselio kod Naokija i Kozue. Kozue malo po malo počinje ponovo govoriti, ali Naoki ostaje nijem…

Shinji Aoyama jedan je od najplodnijih japanskih suvremenih režisera, a svjetsku je afirmaciju postigao svojim sedmim dugometražnim igranim filmom Eureka, prikazanim u glavnoj konkurenciji festivala u Cannesu i nagrađenim nagradama Ekumenskog žirija i međunarodne udruge kritičara FIPRESCI (obrazloženje potonje glasilo je: „za prodorne uvide u živote onih koji su preživjeli tragediju, za formalnu ljepotu fotografije te za dirljive glumačke izvedbe“). Autorova inspiracija za film bio je zloglasni napad sarinom u tokijskoj podzemnoj željeznici 1995., a u sklopu istraživanja poduzetih u procesu pripreme filma bavio se i iskustvima ljudi koji su preživjeli holokaust te proučavao izraelske teroriste, a oslonio se i na vlastito iskustvo odrastanja u društvu obilježenom sve većim generacijskim razlikama. Aoyama je izjavio da je kreirajući Eureku bio pod utjecajem filmova Hirošimo, ljubavi moja Alaina Resnaisa i Tragači Johna Forda, te albuma Daydream Nation Sonic Youtha i Eureka Jima O'Rourkea. Film je sniman uglavnom u ruralnim područjima otoka Kyushua, kombinacijom crno-bijele tehnike i kolora te s osebujnim efektom sepije, a kritika ga je prigrlila kao djelo visoke vrijednosti. Vrlo emotivan opis tog ostvarenja čije trajanje prelazi tri i pol sata dala je kritičarka The Village Voicea, Amy Taubin, koja je napisala: „Ono što je toliko izvanredno kad je riječ o Eureki jest da može uvjeriti kako su intimne ljudske veze moguće, da je empatija nešto za što se vrijedi boriti, te da posjedovanje i hipsterski cinizam moraju pasti na putu k bezuvjetnoj ljubavi.“

c/b i boja, 220'