ULOGE:
Nelson Eddy (Anatole Garron),
Susanna Foster (Christine DuBois),
Claude Rains (Erique Claudin),
Edgar Barrier (Raoul Daubert),
Leo Carrillo (Signor Ferretti),
Jane Farrar (Biancarolli),
J. Edward Bromberg (Amiot),
Fritz Feld (Lecours),
Fritz Leiber (Franz Liszt)

SCENARIJ:
Samuel Hoffenstein,
Eric Taylor

FOTOGRAFIJA:
W. Howard Greene,
Hal Mohr

GLAZBA:
Edward Ward

MONTAŽA:
Russell F. Schoengarth

KOSTIMI:
Eugene Joseff

Sadržaj:

Dobrodušni Erique Claudin violinist je pariške Opere koji dobije otkaz nakon otkrića da mu polako atrofiraju prsti lijeve ruke. Dok ravnatelj Opere vjeruje da će se on moći sam uzdržavati, Erique zna da su pred njim teška vremena, jer je svu svoju ušteđevinu potrošio tako što je anonimno plaćao satove pjevanja mladoj i privlačnoj Christine Dubois, sopranistici u koju je zaljubljen.

Istodobno, Christine pokušavaju osvojiti inspektor Raoul Dubert, koji ju nagovara da napusti Operu i uda se za njega, te njezin kolega Anatole Garron, ugledni bariton. Djevojka ih, međutim, obojicu smatra dobrim prijateljima, ali ni prema jednom ne osjeća osobitu naklonost.

Razočaran dobivenim otkazom i prisiljen na snalaženje da bi zaradio nešto novca, Erique odluči prodati koncertnu partituru koju je sam skladao. Međutim, otkrije da je partituru ukrao Maurice Pleyel, glazbeni izdavač kojem ju je povjerio za prodaju. Kad među njima dođe do sukoba, bijesni Erique zadavi Pleyela, ali mu tijekom borbe izdavačev pomoćnik baci kiselinu u lice.

Teško opečenog lica, Erique uspije pobjeći te se skrije u labirintu tunela ispod Opere. Nakon nekog vremena Parizom počnu kružiti glasine o fantomu koji lica skrivenog iza maske opsjeda opernu kuću. Nitko ne zna da je to Erique, koji i dalje želi da Christine postane operna diva, i koji je za ostvarenje tog cilja spreman i ubiti.

Godine 1944. od četiri nominacije za Oscara, uključujući i onu za najbolju glazbu koju je skladao Edward Ward (Čovjek s tisuću lica Josepha Pevneyja s Jamesom Cagneyjem u glavnoj ulozi), pozlaćenom Akademijinom statuom ovjenčana u kategoriji najuspjelije kolorne fotografije, za koju su zaslužni W. Howard Greene (Pustolovine Robina Hooda) i Hal Mohr (San ljetne noći Williama Dieterlea i Maxa Reinhardta), glazbena horor drama Fantom opere redatelja Arthura Lubina (Crni petak s Borisom Karloffom i Belom Lugosijem) prilično je uspjela ekranizacija glasovitog istoimenog romana francuskog novinara i književnika Gastona Lerouxa.

On je još početkom 20. stoljeća dobro uočio da je zgrada pariške Opere s tajnim prolazima i mračnim hodnicima savršena pozornica za odigravanje horor priče. Tako je 1911. godine objavio roman o ljubavi koja je toliko snažna da se pretvara u opsesiju te naposljetku dovodi do ludila. Naslovni lik nije duh, nego ljudsko biće unakažena lica koje voli i pati, a nemogućnost ostvarenja ljubavi odvodi ga u psihopatologiju i zločin.

Lerouxovo prozno djelo danas je možda najpoznatije u obliku iznimno popularnog mjuzikla Andrewa Lloyda Webbera, jednog od najuspjelijih žanrovskih ostvarenja koje je često adaptirano za kazališne pozornice, ali i ekranizirano, zasad posljednji put u filmu redatelja Joela Schumachera iz 2004. godine. Lubinov film bio je druga ekranizacija Lerouxova romana, nakon one nijemofilmske iz 1925. godine, u režiji Ruperta Juliana, Lona Chaneyja i Ernesta Leammlea, koja se i danas drži najuspjelijom. Lubinovo ostvarenje zapravo je prepravak tog filma, uz dodatke boje i zvuka, te za ono vrijeme vrlo visokim proračunom koji je rezultirao impresivnom fotografijom u Technicoloru (u vrijeme dok su holivudski filmovi još uvijek većinom bili crno-bijeli) te raskošnom kostimografijom i scenografijom, koja uključuje i podzemni sustav tunela s jezerom i špiljama, uništavanje zlatnog lustera s desecima svijeća i stotine statista u ložama Opere.

No scenografska i kostimografska raskoš nisu u potpunosti praćene Lubinovom režijom, koja je suzdržana i ne osobito nadahnuta, kao ni sporom naracijom koja je primjerenija nekoj konvencionalnoj komornoj romantičnoj melodrami onog vremena.

Dok Lon Chaney briljira u filmu iz 1925. godine, u ovom je Claude Rains pomalo neupadljiv i u drugom planu, jer i emotivni i dramski forte pripadaju Nelsonu Eddyju (Bijeli jorgovan Roberta Z. Leonarda) i Susanni Foster (Bowery to Broadway Charlesa Lamonta). Pretjerano se ne eksploatiraju ni elementi horora, također iz razloga što je naglasak na spektaklu, na bojama, scenografiji, kostimografiji, koreografiji i glazbi, pa su horor sastavnice podigrane. To vrijedi i za gotički ambijent, koji u prvom filmu itekako dolazi do izražaja, dok je ovdje sveden na nekoliko kadrova Fantoma koji se skriva u sjeni.

Claude Rains nije bio prvi glumački izbor za naslovnu rolu, već je nju trebao tumačiti Boris Karloff, a nakon njegova odustajanja razmatrani su angažmani među ostalim i Cesara Romera, Charlesa Laughtona i Brodericka Crawforda.

Autor teksta: Josip Grozdanić

c/b, 92'