ULOGE:
Nina Pens Rode (Gertrud Kanning),
Bendt Rothe (Gustav Kanning),
Ebbe Rode (Gabriel Lidman),
Baard Owe (Erland Jansson),
Axel Strøbye (Axel Nygen)

SCENARIJ:
Carl Theodor Dreyer (prema drami Hjalmara Söderberga)

FOTOGRAFIJA:
Henning Bendtsen,
Arne Abrahamsen

GLAZBA:
Jørgen Jersild

MONTAŽA:
Edith Schlüssel

Sadržaj:

Književni i umjetnički milje Kopenhagena početkom 20. stoljeća. Operna pjevačica Gertrud Kanning nezadovoljna je brakom s odvjetnikom i političarom u usponu Gustavom Kanningom, te nakon ponovnog susreta s pjesnikom Gabrielom Lidmanom, u kojeg je nekad bila zaljubljena, upozna naočitog mladog skladatelja Erlanda Janssona. Kad nedugo potom odluči napustiti supruga, Gertrud će započeti ozbiljniju vezu s Janssonom, no ona neće dugo potrajati je će postupno početi otkrivati kakav je on uistinu, te se i sve više razočaravati u mladiću. A kad prekine vezu i s Janssonom, Gertrud će započeti samački život u Parizu.

Godine 1965. na festivalu u Veneciji ovjenčana nagradom FIPRESCI, izvrsna romantična drama scenarista i redatelja Carla Theodora Dreyera (Stradanje Ivane Orleanske, Vampir, Zora, Riječ) adaptacija je istoimenog kazališnog komada švedskog dramatičara, pjesnika i novinara Hjalmara Söderberga. Riječ je o Dreyerovu posljednjem filmu, snimljenom devet godina nakon redateljeva iznimnog uspjeha ostvarenog dramom Riječ, a u tom razdoblju autor je bezuspješno pokušao realizirati niz projekata, među ostalim i film o Isusu Kristu. U fokusu je ljubavna drama žene koja traga za čistom ljubavlju i apsolutnom posvećenošću, a takva protagonistica i ti motivi bili su i najčešći u Söderbergovim izuzetno čitanim i cijenjenim djelima, baš kao i opisi tada suvremenog Stockholma, a o njegovu ugledu svjedoče i nerijetke usporedbe sa švedskim nacionalnim bardom Augustom Strindbergom. Djelo dugih kadrova, brojnih dijaloga te precizno komponiranih interijera uz izostanak eksterijera, u kojem kamera Henninga Bendtsena (Europa Larsa von Triera) i nepotpisanog Arnea Abrahamsena izuzetno skladno prati kretnje glumaca, pri premijernom prikazivanju u Parizu dočekano je zvižducima. Na kasnijoj projekciji u Veneciji dio publike je razočarano napustio dvoranu, dok su ostali film ispratili ovacijama. Podjednqako je bila podijeljena i kritika, koja je Dreyeru najviše zamjerala izvedbeni prosede u stilu komorne drame, sa svega 90 statičnih kadrova, što je posvema odudaralo od tada vrlo popularnog francuskog novog vala. Ipak, o filmu se izuzetno pohvalno izrazio vodeći novovalovac Jean-Luc Godard, a hvalili su ga i čitatelji glasovitog časopisa Cahiers du cinema.

c/b, 116'