ULOGE:
Marlon Brando (Marko Antonije),
James Mason (Brut),
John Gielgud (Kasije),
Louis Calhern (Julije Cezar),
Edmond O'Brien (Casca),
Deborah Kerr (Portia)

SCENARIJ:
Joseph L. Mankiewicz (prema drami Williama Shakespearea)

FOTOGRAFIJA:
Joseph Ruttenberg

GLAZBA:
Miklós Rózsa

MONTAŽA:
John D. Dunning

Sadržaj:

Rastuće ambicije Julija Cezara nakon što je porazio Pompejeve sinove glavni su izvor brige njegova bliskog prijatelja Bruta. Iako je formalno Rim još uvijek republika, Cezar njime vlada diktatorski i de facto ga je pretvorio u carstvo. Stoga skupina senatora, uvjerenih republikanaca, počne kovati plan za njegovo ubojstvo, a jedan od čelnika urote, Kasije, počne nagovarati Bruta da im se pridruži. Obojica pritom podcjenjuju značaj i utjecaj konzula Marka Antonija…

Julije Cezar adaptacija je slavne Shakespeareove tragedije u kojoj je, usprkos naslovu, središnji lik zapravo bio Brut sa svojim moralnim dvojbama o časti, prijateljstvu, patriotizmu. U adaptaciji Josepha L. Mankiewicza, koji nije dobio scenaristički credit na špici iako je bio jedini scenarist (da bi ispalo kako je riječ o potpuno vjernoj ekranizaciji barda), u prvi plan je, međutim, izbio lik Marka Antonija, što je bila posljedica činjenice da ga je tumačio Marlon Brando, tada jedna od najvećih hollywoodskih zvijezda, ako ne i najveća. Naime, kad je najavljeno da će Brando igrati Marka Antonija pobudile su se velike sumnje može li taj 'mumljavac', kako su ga zvali zbog njegovog često slabo razumljivoj izgovaranja riječi u skladu s metodskom glumom Actors studija, svladati ulogu koja zahtijeva savršenu dikciju karakterističnu za vrhunske kazališne glumce, pogotovo one britanske. Međutim Brando je prošao na probnom snimanju kod Mankiewicza i zablistao u filmu slijedeći upute koje je dobio od engleskog glumačkog prvaka Johna Gielguda (tumači Kasija), a njegova fascinantna fizička pojava dala je presudan doprinos karizmi lika. No na samom snimanju bilo je mnogo trvenja između njega i nositelja uloge Bruta, Jamesa Masona, s obzirom da je Mason u jednom trenutku zatražio od Mankiewicza da poštuje izvorni tekst te njega i njegov lik stavi u središte. Mankiewicz, koji je prethodno odlično surađivao s Masonom u špijunskom trileru Pet prstiju, odlučio je popustiti engleskom glumačkom prvaku, no kad je Brando zamijetio zaokret, zaprijetio je napuštanjem produkcije ukoliko se njegov lik ne vrati u središte (usput se referiravši na ménage à trois odnos u kojem su navodno bili Mason, njegova supruga, glumica Pamela, i Mankiewicz). Mankiewicz nije imao izbora, pokorio se Brandovom zvjezdanom sjaju koji nije bio samo površinski, nego mu je kritika priznala briljantnost interpretacije Marka Antonija, osobito slavnog govora na Cezarovom sprovodu kojim je preokrenuo javnu naklonost prema urotnicima u ogorčenje protiv njih, što će mu omogućiti da ih zajedno s Oktavijanom porazi. Mankiewicz je poželio s Brandom u glavnoj ulozi adaptirati još jednu Shakespeareovu 'rimsku' tragediju, Koriolan, ali slavni je glumac to odbio pa je Julije Cezar i za njega i za Mankiewicza ostao jedina adaptacija kazališnog genija. Film je bio nomiran za pet Oscara – za najbolji film, glavnog glumca (Brando), crno-bijelu fotografiju (Joseph Ruttenberg) i scenografiju (skupina autora), te muziku (Miklós Rózsa).

c/b, 120'