ULOGE:
Takeshi Kaneshiro (Jin),
Andy Lau (Leo),
Ziyi Zhang (Xiao Mei),
Dandan Song (Yee)

SCENARIJ:
Feng Li,
Bin Wang,
Yimou Zhang

FOTOGRAFIJA:
Xiaoding Zhao

GLAZBA:
Shigeru Umebayashi

MONTAŽA:
Long Cheng

Sadržaj:

Kina, srednji vijek, doba dinastije Tang. Tajna organizacija Leteći bodeži bori se protiv vladajućeg režima. Časnik Leo pošalje drugog časnika Jina da istraži mladu plesačicu Mei, tvrdeći da je ona povezana s Letećim bodežima. Leo potom uhiti Mei, samo da bi je Jin oslobodio i tako stekao njezino povjerenje. Leov plan je da Mei dovede Jina, a s Jinom i predstavnike zakona koji ga skrivečki prate, do tajnog skrovišta organizacije gdje se nalazi nova predvodnica Letećih bodeža…

Yimou Zhang 2000. je godine isplanirao pseudopovijesni filmski diptih u žanru borilačkog epskog spektakla, u vrijeme kad je Tajvanac Ang Lee već dovršio svoj prekretnički projekt Tigar i zmaj, kojim je, miješajući tradiciju kineskog odnosno hongkonškog borilačkog filma sa spektakularnim zamahom Pekinške opere, posebno istaknuvši melodramatsku potku, dosegao do tad neviđenu razinu u žanru borilačkih filmova, uspostavivši zapravo svojevrsni metažanr borilačkog art filma čiji je, čini se igrom slučaja, prvi sljedbenik postao upravo Zhang. Naime, po tvrdnjama potonjeg, on je neovisno od Leeja isplanirao svoju duologiju u istom ili vrlo srodnom poetičkom ključu, no Lee ga je preduhitrio. Bilo kako bilo, čini se jasnim da je Zhang duologiju zamislio kao dva pogleda, dva podjednako legitimna tumačenja odnosa individualnog i općeg. Prvi dio diptiha, Heroj, afirmira tradicionalno kinesku (i istočnjačku) tradiciju primata općeg dobra nad individualnim, dok Kuća letećih bodeža kao u ogledalu primat daje individualnim vrijednostima, u skladu sa zapadnjačkih individualizmom koji se je od početka 20. stoljeća vrlo teško i posve marginalno probijao kroz nanose kineskog kolektivizma, napose onog temeljenog na (neo)konfuncijanizmu a kasnije marksizmu, ali zato zadnjih nekoliko desetljeće plavi (urbanu) Kinu, napose mlade naraštaje, afirmirajući i erotizam, u Kini stoljećima dominantno tabu temu. Priča filma usredotočena je na erotski trokut dvojice naočitih mlađih muškaraca u carskoj službi, kapetana Jina i kapetana Lea, obojice virtuoznih mačevalaca i streličara, te djevičanski mlade, nježne, slijepe i lijepe Mei, pripadnice tajne protuvladine ženske organizacije Leteći bodeži. Njihov je odnos intenzivno prožet manipulacijom osobnim i političkim identitetima, višestrukim međusobnim zavaravanjem koje na način složenog trilera pogađa ne samo likove nego i gledatelje (zajedno s Jinom tek pri kraju filma otkrivamo da Kuća Letećih bodeža nema dvoje nego troje više-manje ravnopravnih protagonista koji stoje u međusobnom erotskom suodnosu). Narativno-kompozicijski, dominantnu jezgru filma tvori bijeg Jina i Mei pred vladinim snagama, odnosno putovanje kroz fascinantne prirodne ambijente na područje pod kontrolom Letećih bodeža. Na tom putu napadaju ih carski vojnici te se središnji dio filma sastoji od tri duge, ingeniozno koreografirane i režirane borilačke sekvence, no one nisu samo larpurlartistički tour de force, nego funkcioniraju i kao katalizator iskonskog erotskog zbližavanja Jina i Mei, tvoreći jedini odnos u cijelom filmu koji odolijeva svim identitetskim mijenama i manipulacijama, te naposljetku postaje nedodirljivim osloncem ultimativnog slavljenja individualne ljubavi utemeljene na međusobnom slobodnom izboru zaljubljenika. Jina ljubav oplemenjuje i on od potencijalnog silovatelja s početka filma postaje ljubavnim vitezom, spram kojeg kao sušta suprotnost stoji Leo – od onog koji je Jina omeo u silovanju, naposljetku se pretvorio u ljubomornog silnika koji (konfucijanski) polaže pravo na ženu koju smatra svojom, pozivajući se i na 'objektivno pravo' koje je 'zaslužio' spasivši joj život. Zhang međutim ni njega u samoj završnici neće lišiti digniteta odnosno dubinske spone s Mei, davši mu priliku da se iskupi, premda je jasno kako autorski afirmira slobodnu individualnu ljubav naspram posesivnog (patrijarhalnog) presizanja, ali i naspram općih interesa kojima u konačnici ni Jin ni Mei ne žele podrediti odnosno žrtvovati svoju ljubav.

Film nudi i zanimljive motive rodne transgresije. Ne samo da je Mei, iako djevojka, podjednako superioran borac kao Jin i Leo - takvo shvaćanje ženske emancipacije koje dokida sve nebiološke razlike muškaraca i žena uostalom odavno je upisano u žanr kineskih borilačkih filmova kao svojevrsna opozicija feminističkim stavovima najistaknutijeg predkomunističkog kineskog borca za prava žena Zhoua Zourena, koji je prije 80-ak godina anticipirao ideju 'ženskog pisma' tezom o 'jednakosti, ali i različitosti žene i muškarca' - nego, mnogo važnije, rodna se transgresija tretira kao presudan erotski čimbenik. Mei postaje neodoljiva za Jina kad se 'preobrazi u dječaka' odjenuvši mušku odjeću, a međusobna erotska strast kulminira u trenutku kad Mei ima moć Jinu podariti ili uzeti život, dakle kad se nađe u tradicionalno muškoj poziciji ultimativne dominacije; ženska moć tako postaje neodoljivim muškim afrodizijakom.

Kuća letećih bodeža, premijerno prikazana na festivalu u Cannesu gdje je dobila 20-minutne stojeće ovacije, još jedan je Zhangov film nominiran za Oscara; no ovaj put ne u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku (tu je nominaciju dobio za Zlatni globus), nego u kategoriji najbolje fotografije. Posve zasluženo, jer snimatelj Xiaoding Zhao stvorio je pravu vizualnu rapsodiju, jedan od slikovno najfascinantnijih filmova 21. stoljeća. Zanimljivo je spomenuti da je veći dio filma sniman u zapadnoj Ukrajini, preciznije na području Karpata i nedaleko od Lavova.

boja, 119'