ULOGE:
Edward G. Robinson (Gino Monetti),
Susan Hayward (Irene Bennett),
Richard Conte (Max Monetti),
Luther Adler (Joe Monetti),
Paul Valentine (Pietro Monetti)

SCENARIJ:
Philip Yordan (prema romanu Jeromea Weidmana)

FOTOGRAFIJA:
Daniele Amfitheatrof

GLAZBA:
Daniele Amfitheatrof

MONTAŽA:
Milton R. Krasner

Sadržaj:

New York. Nakon odslužene sedmogodišnje zatvorske kazne, odvjetnik Max Monetti odlazi u banku svoje braće Joea, Tonyja i Pietra Monettija da bi im najavio da će im se osvetiti. Zatim posjeti nekadašnju ljubavnicu Irene Bennett, koja ga zamoli da zaboravi prošlost i započne novi život. Max se prisjeća ranih 1930-ih kada je omiljeni sin svog oca, vlasnika banke Gina Monettija. Gino je egocentričan i tiranski čovjek koji je cijelu svoju obitelj odgajao u okruženju mržnje, dok je Max mlad i kompetentan odvjetnik zaručen s dražesnom i vrlo mladom Marijom Domenico. Kad sretne samopouzdanu Irene i postane njen odvjetnik, Max s njom započne problematičnu ljubavnu vezu. 1933. neki Ginovi poslovni potezi po novom zakonu o bankama postaju ilegalni. Max smišlja plan kako pomoći ocu, ali braća ga izdaju...

Joseph L. Mankiewicz iste je 1949. godine realizirao najveći uspjeh svog dotadašnjeg opusa, Pismo trima ženama koje će mu donijeti Oscare za najbolju režiju i scenarij, te ovu krimi-dramu film-noirovske orijentacije i intonacije. Film je prva od triju adaptacija romana Nikad više neću tamo ići Jeromea Weidmana (druge dvije su vestern Slomljeno koplje Edwarda Dmytryka iz 1953. i drama Veliki šou Jamesa B. Clarka iz 1961.), a kao scenarist je potpisan Philip Yordan, vrlo plodan autor poznat, međutim, i po tome što je svoje ime često stavljao na scenarije koje zapravo nije napisao. Tako je i s Kućom stranaca – Yordanov scenarij, još u fazi dok nije bio posve završen, producent Sol Siegel je odbio smatrajući ga neupotrebljivim, te je angažirao Mankiewicza da napiše novu verziju. On je preoblikovao scenarij uvevši njemu omiljenu retrospektivnu strukturu, iznova je napisao sve dijaloge te naposljetku svršetak do kojeg Yordan nije ni stigao. Američka scenaristička udruga, međutim, donijela je odluku da kao autor filmske priče bude potpisan Yordan, a kao scenaristi Yordan i Mankiewicz, što je potonji odbio smatrajući da je scenarij u potpunosti njegovo djelo. Tako je na špici kao scenarist potpisan samo Yordan, iako je Mankiewicz film snimao prema vlastitom tekstu. Nakon ljetne američke premijere film je početkom jeseni prikazan u glavnom programu festivala u Cannesu (koji se tada odvijao u rujnu), gdje je Edward G. Robinson dobio nagradu za najboljeg glumca. Riječ je o dojmljivom ostvarenju intenzivnih glumačkih nastupa (uobičajeno u Mankiewiczevim filmovima), a uz legendarnog Robinsona kao oca koji sije mržnju umjesto ljubavi, sjajnu rolu ostvario je i Richard Conte kao Max, a zanimljivo je da je kasnije relativno istaknuta glumica Debra Paget Maxovu zaručnicu Mariju igrala sa samo 15 godina.

c/b, 101'