ULOGE:
Marlon Brando (Don Vito Corleone),
Al Pacino (Michael),
James Caan (Sonny),
Richard S. Castellano (Clemenza),
Robert Duvall (Tom Hagen),
Sterling Hayden (kapetan McCluskey)

SCENARIJ:
Francis Ford Coppola,
Mario Puzo (prema vlastitom romanu)

FOTOGRAFIJA:
Gordon Willis

GLAZBA:
Nino Rota

MONTAŽA:
William Reynolds,
Peter Zinner

SCENOGRAFIJA:
Richard Adee,
Philip Smith

KOSTIMI:
Anna Hill Johnstone

Sadržaj:

New York, 1945. Don Vito Corleone, poglavar mafijaške familije Corleone, priređuje raskošnu svadbu svoje kćeri jedinice Connie. Dok se na svjetlu dana izmjenjuju ples, pjesma i odlično raspoloženje, don Vito u sumračnom ambijentu svoje radne sobe prima različite ljude koji od njega traže pomoć. Tako lokalni grobar traži osvetu onima koji su silovali njegovu kćer, ali Kum mu objašnjava da kazna za silovanje ne može biti smrtna, jer odmazda ne bi bila recipročna. Vitovo kumče, popularni pjevač s glumačkim ambicijama, Johnny Fontane, požali se pak da mu moćni hollywoodski producent ne želi dati glavnu ulogu u novom filmu koji bi mu obnovio karijeru, iako zna da je kao stvorena za njega. Don Vito svog posinka i konseljerea Martina Hagena zaduži da obavi razgovor s producentom i uvjeri ga da Johnnyju povjeri ulogu.

Dok don obavlja poslovno-privatne razgovore, na svadbu stiže njegov najmlađi sin Michael, heroj nedavno završenog rata u kojem je služio kao marinac, i predstavlja obitelji svoju djevojke Key. Najstariji sin Sonny, pak, koristi sestrino vjenčanje da se oda preljubničkom seksualnom užitku s ljubavnicom. Nakon svadbe, don Vito dobije prijedlog narkodilera Sollozza da investira svoj kapital u krijumčarenje droge, ali Kum odbija smatrajući da bi to kompromitiralo njegove političke veze. Mafijaška obitelj Tattaglia, koja podupire Sollozza, tada odluči ukloniti don Vita, nadajući se da će njegov nasljednik Sonny prihvatiti ponudu. Napadači iskoriste don Vitov odlazak u grad s nesposobnim srednjim sinom Fredoom, koji je uskočio kao vozač i tjelohranitelj umjesto novopečenog Vitova zeta koji se prehladio, i izvedu atentat. Iako pogođen s mnoštvom metaka, Kum preživi…
 

Hollywoodska major kompanija Paramount dugo je tražila režisera za adaptaciju bestselera Kum Marija Puza iz 1969. (kompanija je otkupila prava od Puza prije objave romana i njegova ogromnog uspjeha, jer je pisac bio u kockarskim dugovima pa je prihvatio njihovu ponudu), da bi jedan od njezinih čelnika, Robert Evans, zaključio da to mora biti, radi autentičnog razumijevanja specifičnog italoameričkog svijeta, Italoamerikanac, te ponudio angažman mladom Francisu Fordu Coppoli, autoru niza nezavisnih filmova, prethodno afirmiranom Oscarom nagrađenim scenarijem za major film Patton Franklina J. Schaffnera. Coppola je isprva odbio, smatrajući Puzov roman promotorom jeftinog senzacionalizma, no financijski problemi prisilili su ga da promijeni odluku.

Upoznavši Puza i počevši surađivati s njim na scenariju promijenio je do neke mjere mišljenje o predlošku, shvativši da roman ima puno veće potencijale od puke priče o mafijašima – vidio je sad u tom materijalu potencijal za kroniku jedne izuzetne obitelji i metaforu američkog kapitalizma. Ponajprije zahvaljujući Coppoli scenarij je prerastao u epsku sagu o karizmatičnim likovima dostojnima antičkih ili Shakespearovih tragedija, što se u filmu materijaliziralo zadivljujućom Coppolinom režijom (s dragocjenim doprinosom fascinantne fotografije Gordona Willisa), uključujući briljantan izbor glumaca i rad s njima (legendarni Stanley Kubrick smatrao je da je Kum možda najbolji film svih vremena, a svakako film s najboljom podjelom uloga u povijesti).

Zanimljivo je da su Paramountovi producenti bili protiv Marlona Branda u glavnoj ulozi jer su se bojali poslovične Brandove nediscipline, a osim toga slavnom je glumcu i ikoni zvijezda počela tamnjeti u šezdesetima. Jednako tako bili su krajnje skeptični prema izboru tada slabo znanog Al Pacina, no Coppola je inzistirao na svom izboru, a sve se promijenilo kad su čelnici kompanije vidjeli probne snimke s Brandom i prve snimljene prizore s Pacinom, shvativši da su kao rođeni za te role.

Kum je postigao ogroman uspjeh u kinima (postao je do tog vremena najgledaniji film svih vremena) i kod kritike, osvojio je Oscare za najbolji film, scenarističku adaptaciju i glavnog glumca (Brando ga je odbio), a bio je nominiran i za najbolju režiju, trojicu sporednih glumaca (Pacino, James Caan, Robert Duvall), originalnu glazbu (Nino Rota), montažu, kostime i zvuk. S godinama reputacija mu je samo rasla pa je izabran u Nacionalni filmski arhiv Kongresne knjižnice kao djelo od posebne vrijednosti, a Američki filmski institut rangirao ga je na drugo mjesto najboljih američkih filmova svih vremena (iza Građanina Kanea). Dvije godine nakon Kuma snimljen je nastavak Kum 2, koji s prvonastalim ostvarenjem čini organsku cjelinu koja se najčešće promatra kao jedan dvodijelni film (mnogo kasnije nastali Kum 3 u tom je smislu doživljen kao višak).

boja, 175'