ULOGE:
Narda Blanchet (Solange),
Pierette Pompom Bailhache (Valerie),
Aleksandr Cherkasov (Henri de Lampadere),
Thamara Tarassachvili (Marie-Agnes de Bayonette),
Alexandra Liebermann (Helene)

SCENARIJ:
Otar Iosseliani

FOTOGRAFIJA:
William Lubtchansky

GLAZBA:
Nicholas Zourabichvili

MONTAŽA:
Nathalie Alquier,
Otar Iosseliani,
Jocelyne Ruiz,
Ursula West

Sadržaj:

U trošnom dvorcu smještenom na brijegu nedaleko obližnjeg sela, u francuskoj provinciji početkom 90-ih godina prošlog stoljeća žive dvije starije gospođe, vitalna Marie-Agnès de Bayonette i njezina podjednako dobro držeća rođakinja Solange. Dame žive jednostavnim i udobnim životom, zaokupljene uspomenama i uz namjerno ignoriranje nekih ljudi koji bi ih željeli iskoristiti. Naime, trgovci nekretninama iz nedalekog mjesta rado bi se domogli njihova imanja, a među njima prednjači skupina ljudi predvođenih lokalnim sucem koji Marie-Agnès i Solange intenzivno nagovara da svoj dom prodaju japanskom investicijskom konzorciju. No dame na to ne žele pristati ni u kom slučaju, iako financijski ne stoje dobro, te su prisiljene povremeno prodati neki komad antiknog namještaja. No kad Marie-Agnès iznenada premine, Solange će se suočiti s ozbiljnim nevoljama i s pojačanim pritiscima da proda imanje.

Godine 1992. prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji, na kojem je ovjenčana dvjema nagradama, te godinu kasnije na festivalu u Moskvi ovjenčana nagradom Andrej Tarkovski i nominirana za Europsku filmsku nagradu kao europsko ostvarenje godine, humorna drama scenarista i redatelja Otara Iosselianija njegovo je prepoznatljivo ostvarenje. Riječ je o nepretencioznom ali angažiranom filmu u kojem autor, polazeći od dražesnog i humanizmom natopljenog prikaza provincijskog seoskog života, koji unatoč tome može biti i iznenađujuće okrutan, prerasta u uvjerljivu moralističku priču o prolaznosti tog života. Posrijedi je jedno od atraktivnijih djela uglednog gruzijskog filmaša čija filmska idiosinkratičnost izmiče standardnim kategorizacijama i ponekad može zbuniti nepripremljenog gledatelja. Lov na leptire u naslovu posjeduje i doslovno i metaforičko značenje, jer se imanja dviju dama želi domoći japanski poslovni čovjek koji uživa u lovu na leptire, ali i koji se njihova posjeda želi domoći iz istih razloga, da bi ga pridodao svojoj zbirci. No baš kao i lovci na leptire, koji ubijaju stvorenja kojima se dive, tako ni japanski biznismen ne mari za posljedice koje može i koje će izazvati njegov pokušaj kupnje imanja. Iosselianijev neobičan stil predstavlja ponešto sofisticiraniju verziju stilskog i izvedbenog prosedea Jacquesa Tatija, u kojemu se svi likovi promatraju s distance i bez vidljivijeg strukturiranja priče, s nasumičnim nizanjem zbivanja bez izraženije povezanosti, onako kako je najčešće i u stvarnom životu.

boja, 115'