ULOGE:
Mira Barkhammar (Bobo),
Mira Grosin (Klara),
Liv LeMoyne (Hedvig),
Johan Liljemark (Kenneth),
Mattias Wiberg (Roger)

SCENARIJ:
Lukas Moodysson (prema stripu Coco Moodysson)

FOTOGRAFIJA:
Ulf Brantås

MONTAŽA:
Michal Leszczylowski

Sadržaj:

Stockholm ranih 80-ih. Bobo, trinaestogodišnja učenica koja živi s razvedenom majkom, inspirirana je bendovima kao što su KSMB i Ebba Grön, te odbija prihvatiti ono što drugi govore - da je pank mrtav. Dijeleći isti glazbeni ukus i (pankersku) ikonografiju s razrednom prijateljicom Klarom, uz pomoć godinu dana starije, introvertirane učenice osmog razreda Hedvig, talentirane klasične gitaristice iz predane kršćanske obitelji, djevojke odlučuju osnovati bend s bazičnom postavom električna gitara – bas – bubnjevi, prvi put se okušavajući na tim glazbenim instrumentima. No, iznenađujuće, ono što se drugima oko njih, koji ih zadirkuju ili im se rugaju, činilo kao šala, uskoro će postati stvarnost – ambiciozni pank bend potaknut mladenačkim buntom dokazat će svoju vrijednost…

S prva tri filma – Pokaži mi ljubav, Zajedno i Lilja zauvijek, Lukas Moodysson afirmirao se kao jedno od vodećih autorskih imena svjetskog filma na početku 21. stoljeća. No onda se posvetio riskantnom eksperimentiranju s nenarativnim filmovanjem i eksplicitnim seksualnim prizorima (naslovi Rupa u srcu i Kontejner), što ga je skupo koštalo. Ti su radovi (jako) loše primljeni i sineast kojeg su mnogi smatrali najvažnijom filmskom pojavom u Švedskoj nakon Bergmana izgubio je aureolu velikog autora, te je teško dolazio do prilika za nova slikopisna okušavanja. Donekle se oporavio krajem prvog desetljeća trećeg milenija anglofonim ostvarenjem Mamut (nominacija za berlinskog Zlatnog medvjeda), no bila je to tek prolazna epizoda. Četiri godine poslije, u nemogućnosti dobivanja ozbiljnijeg projekta, odlučio se vratiti svojim počecima i ponovo snimiti film o vrlo mladim djevojkama u žanru onog što se nekad zvalo filmom za djecu i omladinu. No za razliku od njegova debija Pokaži mi ljubav, u kojem je smjelo tematizirao lezbijski erotizam dviju srednjoškolki, taj novi film, nazvan Mi smo najbolje!, bavio se puno pitomijom temom lišenom rizika – osnivanjem djevojačkog (pank) benda u višim razredima osnovne škole. Neovisno o 'igri na sigurno', to ostvarenje temeljeno na crtanom romanu Moodyssonove supruge Coco pokazalo se vrlo šarmantnim djelcem čiji su glavni aduti tri zanimljive i nadasve simpatične protagonistice u odličnim izvedbama triju mladih glumica, (dugometražnih) debitantica. Kritika je film voljela, opisujući ga kao „sladak, empatičan i sniman s opipljivom radošću“. Svjetsku premijeru imao je na slavnom festivalu u Veneciji, u programu Horizonti, na festivalu A kategorije u Tokiju dobio je glavnu nagradu, dok je na onom iste kategorije u Tallinnu za nju bio nominiran. Spomenimo i da ga je nacionalna udruga američkih filmskih kritičara izabrala u pet najboljih stranih filmova godine. Nažalost, taj jako dobar kritičarsko-festivalski prijem nije obnovio Moodyssonovu karijeru, te on do dana današnjeg nije snimio novi film.

boja, 102'