ULOGE:
Nanni Moretti (Don Giulio),
Ferruccio De Ceresa (otac Don Giulija),
Marco Messeri (Saverio),
Enrica Maria Modugno (Valentina),
Dario Cantarelli (Gianni)

SCENARIJ:
Nanni Moretti,
Sandro Petraglia

FOTOGRAFIJA:
Franco Di Giacomo

GLAZBA:
Nicola Piovani

MONTAŽA:
Mirco Garrone

Sadržaj:

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća mladi svećenik, otac Giulio, nakon višegodišnjeg hodočašća vraća se u Rim, svoj rodni grad. Dok preuzima vođenje male župe u predgrađu, otac Giulio se nada da je pred njim miran život uz članove obitelji i prijatelje s kojima se poznaje još od djetinjstva. Ubrzo će, međutim, početi shvaćati da se u međuvremenu sve promijenilo. Njegov stari prijatelj Saverio je tako, nakon propale veze sa ženom koju je iskreno i strastveno volio, zapao u stanje paranoje te se zatvorio u kuću. Njegov drugi prijatelj Cesare tvrdi da se želi što više približiti vjeri i živjeti u katoličkom duhu, no otac Giulio shvaća da ta njegova želja nije motivirana pravom i iskrenom religioznošću. Tu je i njegova prijateljica Andrea, koja se progonjena prošlošću u kojoj je sudjelovala u terorističkim akcijama suočava sa složenim sudskim procesom. A tu su i Cesareov prijatelj Gianni, koji se pokušava nositi sa svojom zatajenom homoseksualnošću, te bivši župni svećenik, otac Antonio, koji živi nedaleko crkve i zasnovao je obitelj. Dok se susreće sa svima njima, otac Giulio će početi shvaćati da im se više ne može dovoljno približiti ni kao svećenik ni kao prijatelj.

Humorna drama za koju je suscenarist i redatelj Nanni Moretti na Berlinaleu 1986. godine nagrađen Srebrnim medvjedom, te je iste godine nominiran za prestižnu nacionalnu filmsku nagradu David di Donatellu u šest kategorija, uključujući one za najbolji film, redatelja, scenarij te glavnu i sporednu mušku ulogu, jedini je od prvih šest autorovih filmova u kojem protagonist nije njegov svojevrsni alter-ego Michele Apicella. No kao što je i Apicella, fikcijsko-autobiografski lik koji nosi prezime redateljeve majke, protagonist koji se suočava s egzistencijalnim dvojbama i pitanjima na koja pokušava naći odgovore, tako je i protagonist ovog filma otac Giulio zaokupljen egzistencijalnim nesigurnostima i zapitanostima. U svim svojim filmovima iz tog razdoblja Moretti daje jasan i vjerodostojan prikaz talijanskog društva onog vremena, pritom se u inteligentnom i promišljenom bavljenju temama poput stvarne i neautentične religioznosti, pobačaja, bračne nevjere, depresije i suicidalnih nagona oslanjajući na hiperbole, humor i blagu ironiju s humanističkim predznakom. Otac Giulio funkcionira kao svojevrsni lakmus papir za predočavanje karaktera likova i njihovih egzistencija u jasno zadanom socijalnom kontekstu, a sam Moretti tumači ga prilično uvjerljivo i nadahnuto. Riječ je i o djelu u kojem je redatelj, nakon što je u prva četiri filma surađivao sa skladateljem Francom Piersantijem, započeo suradnju s cijenjenim i nagrađivanim Nicolom Piovanijem, dobitnikom Oscara za rad na humornoj ratnoj drami Život je lijep Roberta Benignija.

boja, 94'