ULOGE:
Tilda Swinton (Eva Khatchadourian),
John C. Reilly (Franklin Plaskett),
Ezra Miller (Kevin Khatchadourian),
Jasper Newell (mladi Kevin),
Rocky Duer (Kevin kao dijete),
Ashley Gerasimovich(Celia Khatchadourian),
Siobhan Fallon Hogan (Wanda)

SCENARIJ:
Lynne Ramsay,
Rory Stewart Kinnear (prema romanu Lionel Shriver)

FOTOGRAFIJA:
Seamus McGarvey

GLAZBA:
Jonny Greenwood

MONTAŽA:
Joe Bini

Sadržaj:

Sredovječna Eva Khatchadourian nekad je bila autorica uspješnih putopisa, a sad živi sama u trošnoj kući i radi u putničkoj agenciji smještenoj nedaleko zatvora. Unutar njegovih zidina kaznu služi njezin sin Kevin, mladić o čijem stanju i odrastanju Eva intenzivno razmišlja, dok se istodobno pokušava nositi s izraženim neprijateljskim raspoloženjem svojih susjeda. U majčinim očima Kevin je momak teškog karaktera i podvojene osobnosti, koji je takav bio već u djetinjstvu. On se već tada otvoreno suprotstavljao majci i kao da ju je mrzio, dok ga je ona istovremeno pokušavala razumjeti i povezati se s njim. Još kao beba on je neprestano plakao, ali samo u njezinu prisustvu, a kao dijete odbijao je Evinu nježnost, nije pokazivao zanimanje ni za što, a opirao se i navikavanju na korištenje toaleta. S druge strane, pred ocem Franklinom ponašao se kao sretno dijete puno ljubavi, zbog čega otac nije imao razumijevanja za majčine bojazni te je pronalazio opravdanje za sve njegove postupke. Kad jednog dana frustrirana Eva grubo odgurne sina i slomi mu ruku, Kevin će ocu slagati da je pao te će tu situaciju početi koristiti za manipuliranje majkom, uz prijetnju da će ocu reći istinu ako ona ne postupi po njegovim željama. No to je tek početak njezinih nevolja, jer će s vremenom odnos Eve s Kevinom bivati sve gori, a ona do njega neće uspijevati doprijeti ni na koji način.

Godine 2011. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, iste godine ovjenčana Europskom filmskom nagradom u kategoriji najbolje europske glumice za ulogu za koju je sjajna Tilda Swinton sljedeće 2012. nominirana i za Zlatni globus, te također 2012. nominirana za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA u kategorijama najboljeg redatelja, glavne glumice i najboljeg britanskog filma, izvrsna psihološka triler-drama Moramo razgovarati o Kevinu suscenaristice i redateljice Lynne Ramsey izuzetno je uspjela ekranizacija hvaljenog istoimenog romana podrijetlom američke, a mjestom življenja i djelovanja britanske književnice i novinarke Lionel Shriver. Proza objavljena 2003. godine na težak je način pronašla put do polica knjižara, jer ju je osim autoričine njujorške agentice odbilo još dvadesetak književnih agencija, pri čemu su sud o djelu često donosili tek na temelju prvih 30-ak pročitanih stranica. Problem nije bio samo u tome što je šest prethodnih romana Lionel Shriver naišlo na vrlo mlak odjek i kod čitatelja i kod kritike, niti u tome što je književnica oklijevala s objavljivanjem već dovršenog sedmog romana, nego ponajviše u temi samog djela, a dijelom i u načinu obrade te teme, konkretno hladnoće autoričina pristupa, zbog čega su književni agenti držali da proza nema nikakvih izgleda za uspjeh. Roman je tematizirao pokolj u američkoj školi te posebno odnos majke počinitelja tog pokolja prema sinu, što je u ono vrijeme bilo itekako aktualno, osobito nakon pokolja u školi Columbine 1999. godine, o čemu je Gus Van Sant snimio Zlatnom palmom nagrađeni film Slon, a Michael Moore Oscarom ovjenčan dokumentarac Ludi za oružjem. No književne agencije i dalje su smatrale da romani o tome ne mogu računati na uspjeh, zbog čega ih je autorica naposljetku odlučila zaobići i rukopis poslati izravno izdavaču. To se pokazalo kao izuzetno pametan potez, jer je roman ubrzo objavljen te je počeo žeti iznimno pozitivne kritike i poneku prestižnu nagradu kakva je britanska Orange, da bi uslijedili i prijevodi na više od deset jezika. Lionel Shriver je tako konačno stekla ugled i ime, a i najstroži kritičari počeli su afirmativno pisati o kompleksnom načinu na koji se iz perspektive majke jednog počinitelja pokolja pozabavila vrlo provokativnom i do danas u američkom društvu trajno aktualnom temom. Shriver je postavila i uznemirujuća pitanja o tome jesu li i koliko su za smrtonosne pohode maloljetnika u školama odgovorni roditeljski i obiteljski odgoj, genetika, školski sustav, mediji, društveno okruženje, povodljivost labilnih pojedinaca itd., pritom ne nudeći jednoznačne odgovore jer su takvi i nemogući, nego tim pitanjima otvarajući druge neugodne teme i pitanja. Škotska filmašica Lynne Ramsey, nesuđena redateljica ekranizacije romana Ljupke kosti Alice Sebold, promišljeno je pristupila samoj prozi, kreirajući djelo nenametljivo, ali jasno prožeto feminističkim diskursom, u kojem je na vrlo sugestivan i intrigantan način pitanja iz romana transponirala u filmski medij. Kao i u romanu, likovi su i u filmu slojeviti i odlično psihološki iznijansirani, a kroz turobnu priču i cjelinu vrlo uznemirujućeg ugođaja autorica ih vodi sigurno i s mnogo obzira. Pritom se oslanja i na izuzetno uvjerljive glumačke interpretacije čitave postave, osobito oskarovke Tilde Swinton, ali i pouzdanog karakternog glumca Johna C. Reilleyja te u vrijeme snimanja mladog Ezre Millera.

boja, 112'