ULOGE:
Maya Deren,
Alexandr Hackenschmied

SCENARIJ:
Maya Deren

FOTOGRAFIJA:
Alexandr Hackenschmied

GLAZBA:
Teiji Ito

MONTAŽA:
Maya Deren

Sadržaj:

Žena hodajući ulicom ugleda neznanca. Po dolasku kući zaspi na stolici i počne sanjati. U snu uvijek iznova neuspješno pokušava uhvatiti tajanstvenu maskiranu osobu. Slijedi je u svoju spavaću sobu, i vidi da je sakrila nož ispod jastuka…
 

Maya Deren ključna je osobnost u povijesti američke alternativne kinematografije. Tek s njezinim opus začeta je ta kinematografija kao sustavna praksa, jer do tad su eksperimentalni filmski pokušaji bili de facto sporadični stvaralački ekscesi (poput glasovitog Života i smrti hollywoodskog statista broj 9413 Roberta Floreyja i Slavka Vorkapića iz 1928., nastalog uostalom u Hollywoodu, a ne na istočnoj obali odnosno u New Yorku kao kolijevci američke nezavisne kinematografije). Porijeklom ukrajinska Židovka, Deren je u Ameriku stigla 1922. kao petogodišnja imigrantica iz Sovjetske Ukrajine koja će uskoro postati dijelom tada osnovanog Sovjetskog Saveza, a filmom se počela baviti na poticaj ondašnjeg, deset godina starijeg supruga Alexandera Hammida, koji joj je sugerirao i da promijeni ime (rođena je kao Eleonora Derenkowsky odnosno Derenkowskaya).

Hammid, pravim imenom Alexandr Hackenschmied, bio je relativno iskusni sineast koji je karijeru započeo 1930-ih u čehoslovačkoj kinematografiji kao autor kratkih dokumentarnih filmova (jedan od njih režirao je s Elmarom Klosom čiji će dugometražni naslov Trgovina na korzu, koji je napisao i režirao s Janom Kadarom, Čehoslovačkoj 1966. donijeti Oscara), a njemu i Deren glavni orijentir za Mreže posljepodneva - film kojim je ona debitirala kao redateljica, scenaristica, montažerka i (glavna) glumica, dok je on uz režiju bio odgovoran i za snimateljski rad, a i odglumio je mušku rolu – bili su slavna nadrealistička ostvarenja Andaluzijski pas (1929.) i Zlatno doba (1930.) Luisa Buñuela (i Salvadora Dalija).

Strukturirane logikom sna i varijacijskim repeticijskim prosedeom (što je svojevrsna anticipacija filmskog strukturalizma), poetično-morbidne, vizualno iznimno izražajne, Mreže posljepodneva imale su velik odjek u umjetničkim krugovima, a kasnija ga je feministička kritika tumačila kao potragu o muškarcu ovisne protagonistice za vlastitim identitetom. Bila je to prva i posljednja autorska suradnja Deren i Hammida, 1947. raskinuli su brak, u vrijeme kad se ona već distancirala od nadrealizma i psihoanalize te prepustila fascinaciji ritualnošću i magijom, a nije nevažno napomenuti da je na njezin poticaj autor glazbe za taj inače nijemi film bio njezin prijatelj Teiji Ito, koji će joj 1960. postati trećim i posljednjim suprugom (Deren je umrla već sljedeće godine od moždanog udara).

Na festivalu u Cannesu 1947. Mreže posljepodneva dobile su Internacionalni Grand Prix za avangardne filmove, a 1990. Kongresna knjižnica  uvrstila ih je u svoj Nacionalni filmski registar kao djelo od posebnog kulturnog, povijesnog ili estetskog značaja. U zadnjoj anketi časopisa Sight & Sound iz 2022. o najboljim filmovima svih vremena, zauzele su visoko 16. mjesto.        

Autor komentara: Damir Radić
 

Ulaznice za projekciju 19. 10. u 21:00 moguće je kupiti online OVDJE ili na blagajni KIC-a sat vremena prije početka.

c/b, 14'