Maya Deren, rođena 1917., s roditeljima je pobjegla iz Ukrajine u New York pred naletom antisemitizma krajem tridesetih prošloga stoljeća. Studirala je poeziju i književnost, a nakon toga se pridružila plesnoj skupini slavne Katherine Dunham, kojoj je asistirala na turnejama diljem SAD-a. U to vrijeme je u Los Angelesu upoznala budućeg muža Alexandera Hammida (pravim imenom Alexandr Hackenschmied), češkog fotografa i redatelja, s kojim će zajednički napraviti prvi masterpis i najslavniji američki avangardni film svih vremena Mreže popodneva (Meshes of the Afternoon, 1943.) 

U tom filmu, oko čijeg točnog značenja se još uvijek vode sadržajne rasprave, Deren glumi djevojku koja provodi snovito popodne u nepoznatoj kući. Autorica koristeći ranije spomenute filmske trikove i inovativne tehnike, stvara snoviti ugođaj u kojem se isprepliću fascinacija gotikom, feministička alegorija, nadrealistička intervencija, frojdovsko nesvjesno, impresionistički trance i lynchijanski horor...da spomenemo samo nekoliko impresija i interpretacija. Prvi je to američki narativni avangardni film autobiografskog tona, a što je uvelike utjecalo na cijeli niz legendarnih autora, od Jonasa Mekasa i Stana Brakhagea nadalje. Film je snimljen bez zvuka, no naknadno je 1959. Teiji Ito, treći muž Maye Deren, napravio soundtrack s elementima japanske klasične i tradicionalne glazbe, uz čiju ćemo pratnju film i gledati. Mreže popodneva dobile su i posebni Grand Prix na festivalu u Cannesu 1947.

Nakon snimanja Mreža, Deren i Hammid odlaze u New York i oko sebe okupljaju snažnu umjetničku struju koju čine Anaïs Nin, Salvador i Gala Dali, Ralph Ellison i Dylan Thomas. Deren nastavlja snimati filmove te u njih sve više unosi vlastite refleksije o identitetu i ženskosti. U nekim krugovima njen sljedeći film Na kopnu (At Land, 1944.) shvaćen je kao nastavak Mreža, ne samo zbog činjenice da u njemu opet sama autorica glumi glavnu ulogu, nego i zbog scene bacanja slomljenog ogledala na plažu pri kraju filma Mreža, a s kojom počinje slijedeći film Na kopnu. U ovom filmu Deren počinje s istraživanjem društvenih rituala, jer će se boravak na plaži uskoro pretvoriti u snoviti upad na druženje za stolom. I ovdje kao i u 'Mrežama' koristi varijacije i ponavljanja, a uz nju glume američki nadrealistički pjesnik Philip Lamantia, slavni avangardni kompozitor John Cage i Derenin suprug Alexander Hammid.

Godine 1945. Deren snima trominutnu Studiju koreografije za kameru (A Study in Choreography for Camera), prvi filmski izlet u ples, koji će joj ostati jedna od glavnih preokupacija do kraja karijere. U njoj autorica pokušava osloboditi plesača statičnog prostora kazališta prenoseći ga u prostor koji je nestabilan i slobodan kao što je i on sam. Radi se o duetu između plesača Talleya Beattyja i prostora u kojem pleše.

Godinu kasnije Deren je kao prva filmašica u povijesti dobila školarinu fondacije Guggenheim za 'kreativni rad na polju filma' i otputovala na Haiti gdje je dugo vremena istraživala kulturu Voduna. Tamo je snimila sate materijala o lokalnim ritualima koji su nakon njene smrti montirani u film Divine Horsemen: The Living Gods of Haiti (1953.). Ipak, još za života uspjela je izdati izuzetno hvaljenu knjigu istog naslova. Deren je često i pisala o filmskoj teoriji, a iza nje je ostalo i djelo An Anagram of Ideas on Art, Form and Film (1946.), u kojoj opisuje film kao medij koji postoji neovisno o hijerarhiji, redu i vrednovanju.

Kad se vratila u New York pod utjecajem vudua počela je organizirati muzičke i ritualne performanse koji su se često održavali zajedno s projekcijama njenih filmova. Snimila je i dovršila još tri filma. U Ritualu u preobraženom vremenu (Ritual in Transfigured Time, 1946), vraća se temi društvenih rituala, a tu je, kao i u Mrežama i motiv fantomskog dvojnika, tzv. doppelgangera. Tim filmom Deren se nastavlja na netom objavljeni An Anagram..., u kojem je ustvrdila da treba 'pokloniti posebnu pažnju jedinstvenim mogućnostima vremena', kao i da 'forma mora biti kao cjelina također ritualna'. Deren je taj film zvala 'koreografijom za kameru', kao i posljednji koji je ikad dovršila Pravo oko noći (The Very Eye of Night, 1959.). U kompliciranom nastanku ovog filma (dugo je pripreman, završen 1955., a distribuiran četiri godine kasnije...) sudjelovala je škola baleta Metropolitan Opere, kao i njen posljednji muž Teiji Ito, koji je radio glazbu.

U međuvremenu je napravila i film Meditacija o nasilju (Meditation on Violence, 1948.) u kojem kineski boksač Chao-li Chi za kameru izvodi ritualni ples Wu Tang ispred bijelih i crnih pozadina. Radi se o još jednom istraživanju fizičkog pokreta kao jedinstvenog načina vizualne ekspresije.

Osim toga Deren je 1955. osnovala i udruženje za pomoć u produkciji i distribuciji eksperimentalnog filma Creative Film Foundation, koji je direktno utjecao na stvaranje slavnog The Film-Makers’ Cooperativea Jonasa Mekasa 1962., kolijevke američkog underground filma.

Maya Deren umrla je 1961. od moždanog udara, a njezin pepeo je rasut po planini Fuji u Japanu. Njezin posljednji suprug Teiji Ito smatrao je da je to savršeno mjesto za ženu koja je svu svoju kreativnu energiju crpila iz rituala, vudua, glazbe, poezije i eksperimentalnog filma. (Ivan Ramljak)