ULOGE:
Boris Karloff (Imhotep),
Zita Johann (Helen Grosvenor),
David Manners (Frank Whemple),
Arthur Byron (Sir Joseph Whemple),
Edward Van Sloan (Doctor Muller),
Bramwell Fletcher (Ralph Norton),
Noble Johnson (The Nubian),
Kathryn Byron (Frau Muller),
Leonard Mudie (Professor Pearson),
James Crane (The Pharoh)

SCENARIJ:
John L. Balderston

FOTOGRAFIJA:
Charles Stumar

GLAZBA:
James Dietrich

MONTAŽA:
Milton Carruth

KOSTIMI:
Vera West

Sadržaj:

Godine 1921. ekspedicija uglednog British Museuma na čelu sa Sir Josephom Whempleom u Egiptu pronađe dobro očuvanu mumiju. Njihovo zadovoljstvo tek donekle pokvare otkrića bliskog Whempleova suradnika dr. Mullera da je pokojnik balzamiran i sahranjen na netradicionalan način, te da je na njegov lijes bačeno prokletstvo. Kad ostane nasamo s kovčegom u kojem je mumija, entuzijastični mladi pomoćnik Sir Josepha Ralph Norton ga samoinicijativno razbije, u njemu pronađe drevni Thothov svitak i počne ga čitati, što neočekivano prouzrokuje buđenje mumije. A kad se vrate ostali članovi ekspedicije, otkrit će da je mumija nestala te da je Ralph prestravljen i katatoničan.

Jedanaest godina kasnije British Museum će u Egipat poslati novu ekspediciju, koju će predvoditi Frank Whemple, sin Sir Josepha. Na inicijativu ekscentričnog egipatskog povjesničara Ardath Beyja oni će krenuti u potragu za grobnicom princeze Anck-es-en-amon, ni ne sluteći da zlokobni Bey njima manipulira i da ima vlastite planove.

On je zapravo reinkarnacija prokletog prvosvećenika Im-ho-tepa, čija je mumija nestala nakon otkrića u ekspediciji desetljeće ranije. Nakon što se ušulja u muzej u Kairu i odande ukrade u međuvremenu pronađenu mumiju Anck-es-en-amon, Bey će početi provoditi ritual za reinkarnaciju duha pokojne princeze u tijelu mlade Helen Grosvenor, kćeri britanskog guvernera u koju je Frank snažno zaljubljen.

Fantastični horor Mumija redatelja Karla Freunda jedno je od prvih ostvarenja iz tzv. 'zlatnog razdoblja horora', koje je najvećim dijelom kreirano u okrilju producentske kuće Universal Studios između 1931. i 1941. godine.

Naslovni lik mumije u vrijeme premijere smjesta je stekao kultni status, te je i danas jedna od ključnih figura u panteonu tzv. Universalovih čudovišta, uz Drakulu, Frankensteinovo čudovište, dr. Jekylla / gospodina Hydea i Vukodlaka.

Freund je rođen u Češkoj i odrastao u Berlinu, a prije no što je 1929. godine emigrirao u SAD stekao je ugled najznačajnijeg njemačkog snimatelja, među ostalim i snimajući žurnale za tvrtku Pathé te surađujući s takvim redateljskim veličinama kakve su F. W. Murnau (Posljednji čovjek), Fritz Lang (Metropolis) i Walter Ruttmann (Berlin - simfonija velegrada), ali i Robert Wiene, Ernst Lubitsch, Carl Theodor Dreyer i ostali, kao i s glumicom Astom Nielsen.

Po dolasku u SAD nepotpisan je snimio do danas najuspjeliju ekranizaciju romana Na zapadu ništa novo u režiji Lewisa Milestonea, da bi njegova dinamična kamera svoju prirodnu nišu pronašla u žanru horora, koji je obogatio najprije kao snimatelj, a potom i redatelj. Nakon što je 1931. godine s redateljem Todom Browningom udružio snage na filmu Drakula, u kojem je osim snimateljskog dijelom obavio i redateljski posao, sljedeće je godine i u Hollywoodu debitirao kao redatelj, upravo filmom Mumija koji je došao kao kruna njegovih kratkometražnih redateljskih projekata koje je realizirao u Njemačkoj. Uz scenarista Johna L. Balderstona, za uspjeh filma izuzetno su značajni i autori priče Richard Schayer i osobito Nina Wilcox Putnam, koja je na devet stranica napisala priču Cagliostro, u kojoj je kao temelj uzela lik hipnotizera sličnog Svengaliju.

Ta se priča Schayeru izuzetno svidjela, te ju je najprije on razvio, da bi je naposljetku u konkretan scenarij uobličio Balderston. On se u tom ponajviše oslonio na motiv mumijina prokletstva, koji je ishodište imao u senzacionalističkim napisima o grobnici kralja Tuta, kojima su tih godina nakon otkrivanja Tutankamonove grobnice 1922. obilovali američki i auropski mediji.

Zbivanja u filmu u dobroj mjeri podsjećaju na one iz spomenutog Drakule, što i ne čudi budući je bila riječ o velikom hitu, a osim nekih sličnosti odnosno varijacija u zapletu tu je i glumačka postava u kojoj su opet David Manners i Edward Van Sloan.

Premda se u nekim segmentima danas može doimati zastarjelom i anakronom, Mumija je i dalje većinom impresivan film koji odlikuju sporiji ritam naracije i naglasak na psihologizaciji likova. Eksplicitnih šokantnih prizora je malo, a najviše je pozornosti posvećeno sugestivnom gradiranju tjeskobnog ozračja s egipatskom ezoterijom kao prijetnjom u pozadini.

Boris Karloff je očekivano sjajan, i pojavom za koju je zaslužan majstor maske Jack P. Pierce, i škriputavim zagrobnim glasom, a kadrove s njegovim krupnim planom snimatelj Charles J. Stumar pretpostavljivo na Freundov zahtjev oblikuje naglašavajući zlokobno blistav pogled. Prema njegovim vlastitim riječima, Karloffu je snimanje Mumije bilo najteže u karijeri, ponajviše zbog potrebe za stalnim nošenjem izuzetno složene pa i bolne maske i šminke.

Za razliku od sličnih Universalovih hitova, ovaj nije dobio neposredni nastavak, iako je 1940. godine snimljen njegov djelomični prepravak The Mummy´s Hand u režiji Christyja Cabannea.

Autor teksta: Josip Grozdanić

c/b, 73'