Godine 1921. ekspedicija uglednog British Museuma na čelu sa Sir Josephom Whempleom u Egiptu pronađe dobro očuvanu mumiju. Njihovo zadovoljstvo tek donekle pokvare otkrića bliskog Whempleova suradnika dr. Mullera da je pokojnik balzamiran i sahranjen na netradicionalan način, te da je na njegov lijes bačeno prokletstvo. Kad ostane nasamo s kovčegom u kojem je mumija, entuzijastični mladi pomoćnik Sir Josepha Ralph Norton ga samoinicijativno razbije, u njemu pronađe drevni Thothov svitak i počne ga čitati, što neočekivano prouzrokuje buđenje mumije. A kad se vrate ostali članovi ekspedicije, otkrit će da je mumija nestala te da je Ralph prestravljen i katatoničan.
Jedanaest godina kasnije British Museum će u Egipat poslati novu ekspediciju, koju će predvoditi Frank Whemple, sin Sir Josepha. Na inicijativu ekscentričnog egipatskog povjesničara Ardath Beyja oni će krenuti u potragu za grobnicom princeze Anck-es-en-amon, ni ne sluteći da zlokobni Bey njima manipulira i da ima vlastite planove.
On je zapravo reinkarnacija prokletog prvosvećenika Im-ho-tepa, čija je mumija nestala nakon otkrića u ekspediciji desetljeće ranije. Nakon što se ušulja u muzej u Kairu i odande ukrade u međuvremenu pronađenu mumiju Anck-es-en-amon, Bey će početi provoditi ritual za reinkarnaciju duha pokojne princeze u tijelu mlade Helen Grosvenor, kćeri britanskog guvernera u koju je Frank snažno zaljubljen.
Fantastični horor Mumija redatelja Karla Freunda jedno je od prvih ostvarenja iz tzv. 'zlatnog razdoblja horora', koje je najvećim dijelom kreirano u okrilju producentske kuće Universal Studios između 1931. i 1941. godine.
Naslovni lik mumije u vrijeme premijere smjesta je stekao kultni status, te je i danas jedna od ključnih figura u panteonu tzv. Universalovih čudovišta, uz Drakulu, Frankensteinovo čudovište, dr. Jekylla / gospodina Hydea i Vukodlaka.
Freund je rođen u Češkoj i odrastao u Berlinu, a prije no što je 1929. godine emigrirao u SAD stekao je ugled najznačajnijeg njemačkog snimatelja, među ostalim i snimajući žurnale za tvrtku Pathé te surađujući s takvim redateljskim veličinama kakve su F. W. Murnau (Posljednji čovjek), Fritz Lang (Metropolis) i Walter Ruttmann (Berlin - simfonija velegrada), ali i Robert Wiene, Ernst Lubitsch, Carl Theodor Dreyer i ostali, kao i s glumicom Astom Nielsen.
Po dolasku u SAD nepotpisan je snimio do danas najuspjeliju ekranizaciju romana Na zapadu ništa novo u režiji Lewisa Milestonea, da bi njegova dinamična kamera svoju prirodnu nišu pronašla u žanru horora, koji je obogatio najprije kao snimatelj, a potom i redatelj. Nakon što je 1931. godine s redateljem Todom Browningom udružio snage na filmu Drakula, u kojem je osim snimateljskog dijelom obavio i redateljski posao, sljedeće je godine i u Hollywoodu debitirao kao redatelj, upravo filmom Mumija koji je došao kao kruna njegovih kratkometražnih redateljskih projekata koje je realizirao u Njemačkoj. Uz scenarista Johna L. Balderstona, za uspjeh filma izuzetno su značajni i autori priče Richard Schayer i osobito Nina Wilcox Putnam, koja je na devet stranica napisala priču Cagliostro, u kojoj je kao temelj uzela lik hipnotizera sličnog Svengaliju.
Ta se priča Schayeru izuzetno svidjela, te ju je najprije on razvio, da bi je naposljetku u konkretan scenarij uobličio Balderston. On se u tom ponajviše oslonio na motiv mumijina prokletstva, koji je ishodište imao u senzacionalističkim napisima o grobnici kralja Tuta, kojima su tih godina nakon otkrivanja Tutankamonove grobnice 1922. obilovali američki i auropski mediji.
Zbivanja u filmu u dobroj mjeri podsjećaju na one iz spomenutog Drakule, što i ne čudi budući je bila riječ o velikom hitu, a osim nekih sličnosti odnosno varijacija u zapletu tu je i glumačka postava u kojoj su opet David Manners i Edward Van Sloan.
Premda se u nekim segmentima danas može doimati zastarjelom i anakronom, Mumija je i dalje većinom impresivan film koji odlikuju sporiji ritam naracije i naglasak na psihologizaciji likova. Eksplicitnih šokantnih prizora je malo, a najviše je pozornosti posvećeno sugestivnom gradiranju tjeskobnog ozračja s egipatskom ezoterijom kao prijetnjom u pozadini.
Boris Karloff je očekivano sjajan, i pojavom za koju je zaslužan majstor maske Jack P. Pierce, i škriputavim zagrobnim glasom, a kadrove s njegovim krupnim planom snimatelj Charles J. Stumar pretpostavljivo na Freundov zahtjev oblikuje naglašavajući zlokobno blistav pogled. Prema njegovim vlastitim riječima, Karloffu je snimanje Mumije bilo najteže u karijeri, ponajviše zbog potrebe za stalnim nošenjem izuzetno složene pa i bolne maske i šminke.
Za razliku od sličnih Universalovih hitova, ovaj nije dobio neposredni nastavak, iako je 1940. godine snimljen njegov djelomični prepravak The Mummy´s Hand u režiji Christyja Cabannea.
Autor teksta: Josip Grozdanić