ULOGE:
Eric Bana,
Daniel Craig,
Ciarán Hinds,
Mathieu Kassovitz,
Hanns Zischler,
Geoffrey Rush

SCENARIJ:
Eric Roth,
Tony Kushner

FOTOGRAFIJA:
Janusz Kamiński

GLAZBA:
John Williams

MONTAŽA:
Michael Kahn

SCENOGRAFIJA:
John Bush

KOSTIMI:
Joanna Johnston

Sadržaj:

Pripadnici palestinske terorističke skupine Crni rujan otimaju 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu. Svi sportaši pogibaju u akciji zapadnonjemačke policije koja ih je pokušala osloboditi.

Kao odgovor na ovaj masakr, izraelska premijerka Golda Meir odobrava tajnu operaciju pod nazivom Božji gnjev. Vođa operacije je Avner Kaufman, bivši tjelohranitelj i agent Mossada, koji je na čelu peteročlane tajne postrojbe. Njihov jedini zadatak je locirati i likvidirati 11 Palestinaca koji su optuženi za organizaciju i planiranje minhenskog masakra…
 

Oslanjajući se na knjigu Osveta Georgea Jonasa, objavljenu 1984., Steven Spielberg tematizira izraelski 'projekt' odmazde nad, što stvarnim, što navodnim, organizatorima otmice 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972., koju su, s tragičnim ishodom (svi izraelski sportaši poginuli su nakon diletantske akcije zapadnonjemačkih specijalaca), izveli pripadnici palestinske vojno-terorističke organizacije Crni rujan. Po nalogu premijerke Golde Meir, izraelska tajna služba Mossad osnovala je posebnu petočlanu jedinicu (zapravo tri takve skupine, no Spielberg se bavi samo jednom od njih) čiji pripadnici su formalno izbrisani s popisa Mossadovih agenata kako bi se prikrio svaki trag koji bi vodio do izraelske države, a zadatak im je bila likvidacija Palestinaca za koje se znalo, ili pretpostavljalo, da imaju izravne veze s münchenškom tragedijom.

Ti događaji poslužili su Spielbergu za moralno preispitivanje kako teško razmrsivog problema židovsko-palestinskog sukoba, tako i općih etičkih načela, odnosno posljedica koje nasilno zadovoljenje pravde ostavlja na konkretnim ljudima, sve do te mjere da se oni sami, zajedno s autorom filma, upitaju je li to što čine ispunjenje ikakve pravde, i može li tako shvaćena pravda biti pozitivno vrednovana na bilo kojoj razini s obzirom da dovodi do dehumanizacije pretpostavljenih pravednika, a praktično rađa novim, višestruko umnoženim nasiljem. Trudeći se biti maksimalno korektan prema drugoj, palestinskoj strani dok kao Židov pripovijeda svoju priču iz perspektive židovskih protagonista, Spielberg je izazvao nezadovoljstvo obaju strana u sukobu, pri čemu su posebno glasni bili židovski kritičari.  Da bi se, međutim, ušlo u trag stvarnim Spielbergovim pozicijama potrebno je poznavati njegov opus i njime sustavno prezentiran osobni svjetonazor.

Po vlastitim riječima, Spielberg se odrastajući u kršćanstvom intenzivno prožetoj i njime, barem deklarativno, obilježenoj američkoj kulturi dugo sramio svojega židovstva. Tek je u zrelijim godinama nelagodu spram židovskih korijena zamijenio ponos. No Spielberg je isto tako bio obilježen i kršćanskim uplivom, kao i temeljnom vrednotom američkog društva i zapadnjačke civilizacije – liberalizmom. Svi ovi utjecaji prisutni su i u Münchenu, a treba im dodati naizgled tek konzervativno, ali zapravo i individualističko shvaćanje obitelji kao temeljne društvene zajednice; individualističko stoga što se obitelj istovremeno shvaća i kao jedino sigurno utočište od trauma izvanjskog svijeta, a naposljetku i kao jedina neupitna vrijednost za koju se uvijek vrijedi boriti, nasuprot dubioznim vrednotama koje proklamira društvena dominanta.

U slučaju ovog filma takva upitna vrednota, barem s obzirom na žrtvu koju zahtjeva, jest ponajprije patriotizam. Postoji još jedna bitna, ovaj put patrijarhalna karakteristika Spielbergova svjetonazora, razvidna u više njegovih filmova, pa tako i u Münchenu: odsustvo oca iz obitelji koje sina čini nepotpunim, stoga teži pronalaženju zamjenskog pater familiasa. Glavni lik Münchena, vođa skupine za odmazdu Avner (jako dobri Eric Bana), posve je otuđen od oca, ratnog heroja koji se za cijelog trajanja filma ni jednom ne pojavljuje, nego se samo verbalno spominje. Umjesto njega tu je draga, ali pomalo nametljiva majka koja je Avnera kao malog ostavila samog u izbjegličkom logoru, da bi mu u za njega teškim trenucima, kad se suočava s vlastitom dehumanizacijom nakon brojnih ubojstava, oduševljeno zborila kako je ponosna zbog onog što on čini, pozivajući se na patriotizam.

Dok Avner prolazi kroz duboko samopreispitivanje opravdanosti vlastitih postupaka i suočava se s njihovim posljedicama, majka, nadahnuto doduše, reklicira patriotske fraze. Kako sinu u Spielbergovu svijetu majka nije dovoljna, pogotovo ne majka poput Avnerove koja predstavlja spoj samodostatnosti, 'ženske sebičnosti' i nekritičkog prihvaćanja dominantne ideologije, sin mora pronaći zamjenskog oca. To je tajanstveni „Papa“, čelnik francuskog anarhoindividualističkog obiteljskog klana koji se gnuša svih država i vlada, i koji po svom sinu Louisu redovno opskrbljuje Avnera podacima o boravištu Palestinaca određenih za odstrel, pružajući mu kompletnu logističku podršku.

Spielbergov odnos spram Pape i njegova klana dominantno je afirmativan upravo stoga što Papa obitelj stavlja u središte svog svemira, otvoreno prezirući vlade i ideologije. Međutim, Papa je i veliki manipulator koji nužno u sebi sadrži i opasnu crtu, a stvar postaje tim zanimljivija kad se shvati da Papa i njegova obitelj mogu simbolizirati kršćanstvo. Sam Papa, štoviše, u metaforičkom čitanju neka je vrst Svevišnjeg, a podjednako karizmatični Louis kao njegov sin i 'zastupnik na zemlji' blizak je Kristu. Avnerova fasciniranost čudnom, gotovo nadrealnom obitelji osim što proizlazi iz Spielbergove sklonosti doživljaja obitelji kao vrhunske vrijednosti i fascinacije obiteljskim skladom, posljedica je i njegove impresioniranosti kršćanstvom, i zapravo je komentar Spielbergova vlastita iskustva u društvenoj makrostrukturi kršćanske dominacije – kršćanstvo je velika religija nadahnjujućih ideja i krasnih običaja, ali isto tako religija zavodljiva i manipulativna koja je suvereno povlačeći konce nadmašila sve druge religije/kulture ovog svijeta, uključujući i onu judaističku iz koje je potekla.

Sam Spielberg u načinu na koji se odnosi prema Izraelcima i Židovima općenito s jedne strane, i Arapima/Palestincima s druge, očito se priklonio kršćanskom novozavjetnom vađenju brvna iz vlastita oka nasuprot judaističkom starozavjetnom „oko za oko, zub za zub“. Sukladno tome, palestinske teroriste odnosno nacional-revolucionare dosljedno prikazuje s upravo dirljivim razumijevanjem, čak sa simpatijom koja uključuje i sućut, dok je prema izraelskoj logici odmazde ne samo posve skeptičan, nego i kritičan. Štoviše, izraelski politički i vojni establišment postaje mu simbolom svih vlada i politika koje zaslužuju prijekor, ako već ne i gnušanje. A ključna je, već spomenuta, poruka da se čovjek pojedinac može osloniti samo na vlastitu obitelj, samo što ovaj put, za razliku od patetičnog svršetka Rata svjetova, nema happy endinga. Avner svoje traume donosi u obitelj i otvorenim ostaje hoće li ju njima kontaminirati, ili će ga ona pročistiti i izbaviti.

München predstavlja Stevena Spielberga u neočekivano slojevitom i, za njegove standarde, sumornom izdanju, a nudi i nekoliko izvanredno kreiranih sekvenci i scena (otvarajuća s upadom terorista u olimpijsko selo, seksualni odnos između Avnera i njegove trudne supruge, likvidacija lijepe atentatorice). Vjerojatno je riječ ako ne o najboljem, a onda najujednačenijem njegovom filmu još od Spašavanja vojnika Ryana“ i ujedno uzornom primjerku kako se pošteno baviti krajnje osjetljivim, traumatičnim društvenim i političkim temama. Film je nominiran za pet Oscara – za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij, originalnu glazbu i montažu, ali nijednu nominaciju nije potvrdio.

Autor komentara: Damir Radić

boja, 163'