ULOGE:
Oleg Yankovskiy (Andrei Gorchakov),
Erland Josephson (Domenico),
Domiziana Giordano (Eugenia),
Patrizia Terreno (Andrejeva supruga),
Laura De Marchi (sobarica)

SCENARIJ:
Andrej Tarkovski,
Tonino Guerra

FOTOGRAFIJA:
Giuseppe Lanci

MONTAŽA:
Erminia Marani,
Amedeo Salfa

Sadržaj:

Ruski pjesnik Andrej Gorčakov u društvu prevoditeljice Eugenije putuje Italijom, istražujući život 18-stoljetnog ruskog skladatelja Sosnovskog koji je u svoje doba emigrirao u Italiju, a onda se vratio u Rusiju i počinio samoubojstvo. U antičkom lječilišnom gradiću Andrej upozna mentalno poremećenog Domenica koji je svojedobno zatočio vlastitu obitelj u kuću na punih sedam godina, kako bi ih 'spasio od zla svijeta'. Vidjevši nešto iskonski duboko u takvom Domenicovu činu, Andrej biva snažno privučen njime. U nizu snova pjesnikova nostalgija za domovinom i čežnja za suprugom, njegovi ambivalentni osjećaji za Eugeniju i Italiju, te njegova srodnost s Domenicom isprepliću se…

Nostalgija je prvi film Andreja Tarkovskog snimljen izvan Sovjetskog Saveza. Trebala je to biti većinska sovjetska produkcija s manjinskim talijanskim učešćem, no kad se vodeća ruska i sovjetska filmska kuća Mosfilm neočekivano povukla iz projekta, Tarkovski je film dovršio uz pomoć RAI 2 - drugog programa talijanske državne radiotelevizije, te Sovinfilma, sovjetske tvrtke specijalizirane za koprodukcije s inozemnim partnerima. Veliki ruski autor scenarij je napisao sa slavnim talijanskim scenaristom Toninom Guerrom (Avantura, Blow-Up, Amarcord), a autobiografski je temeljen na njegovim vlastitim osjećajima za vrijeme izbivanja iz Rusije. Inače, Tarkovski je sam medij filma, kao vizualni trag onog čega više nema, smatrao imanentno nostalgičnim, dok je samu nostalgiju primarno vidio kao odnos prema domovini: „nostalgija je složen osjećaj koji miješa ljubav prema domovini s melankolijom bivanja daleko od nje“. Ono po čemu je film znamenit njegov je fascinantan vizualni stil (direktor fotografije bio je tada ne previše poznati Giuseppe Lanci, koji će kasnije snimiti ostvarenja poput Kaosa i Dobro jutro Babilone braće Taviani te Đavla u tijelu Marca Bellocchija) i bešavno povezivanje zamišljenog i realnog, jave i snova, sadašnjosti i prošlosti, odnosno dovođenje u istu ontološku razinu različitih kategorija. Tarkovski je nastavio svoju prepoznatljivu praksu snimanja u (vrlo) dugim kadrovima, a posebno se pamti onaj prelaženja bazena s upaljenom svijećom dug gotovo deset minuta. Ondašnja kritika film je primila relativno mlako, no on je u Cannesu ne samo ponovio uspjeh prethodnog autorova uratka Stalkera – osvajanje nagrade ekumenskog žirija, nego je dobio i nagradu međunarodnog udruženja filmskih kritičara te nagradu za najbolju režiju koju je Tarkovski podijelio sa svojim velikim uzorom Robertom Bressonom i njegovim posljednjim filmom Novac. Iako Nostalgija nije privukla veliku pažnju filmskih kritičara i filmologa te se smatra najmanje kritički i znanstveno obrađivanim ostvarenjem Tarkovskog, svakako je riječ o oblikovno impresivnom djelu koje čeka svoju revalorizaciju.

c/b i boja, 125'